UPOZORENJE (01.08.2023):
Zbog intenzivnih šumarskih radova na dijelovima staza 301 i 302 potreban je oprez prilikom kretanja (posebno u slučaju mokrog terena poslije kiša) te je otežana orijentacija pa se preporučuje korištenje GPS uređaja.
- zbog radova u šumi dio staze 301 od Muljave prema Partizanskoj bolnici, prije Omladinskog doma je devastiran i za lakšu orijentaciju potrebno je koristiti GPS uređaj. Na trasi planinarske staze sada se nalazi šumarska cesta.
- most preko potoka kod Omladinskog doma je srušen prilikom gradnje ceste
- dio staze 302 u predjelu Malog Velebita predviđen je za rušenje pa će doći do skore devastacije tog dijela staze
- na stazi 303 skinuta je 1 putokazna ploča
UPOZORENJE (06.01.2023:
- zbog radova u šumi dijelovi staze 301 do partizanske bolnice (posebno šumske ceste) su u lošem stanju i na njima su veće količine blata pa je potreban oprez prilikom obilaska.
Među planinama hrvatskim znamenita je Petrova gora. Ona nije ni tako visoka koliko Zagrebačka gora ili Plešivica, ali je posve odijeljena od drugog gorja, pa zato više imponira.
Radoslav Lopašić
Pregled interaktivne karte preko cijelog ekrana
Preuzimanje:
Petrova gora
Na jugoistočnoj granici Korduna smjestila se Petrova gora sa svojom najvišim vrhovima; Veliki Petrovac 512 m, Mali Petrovac 507 m, Magarčevac 474 m, Veliki Velebit 482 m. Zanimljivo je da je u narodu uvriježeno da viši vrh na kojem su ostaci pavlinskog samostana naziva Mali Petrovac, a niži vrh na kojem je spomenik NOB-u Veliki Petrovac. Na zemljovidu je označen viši vrh kao Veliki Petrovac, odnosno niži vrh je Mali Petrovac.
Prilikom obnove Obilaznice Petrova gora, 2021. godine, vraćene su imena prema geodetskoj karti Hrvatske, tako da je sada KT 6 Mali Petrovac 507 m, odnosno KT 8 Veliki Petrovac 512 m.
U Vodiču i dnevniku Obilaznice, tiskanom 2019. godine, kontrolne točke i opis staze opisane su prema navedenoj nelogičnosti te vas stoga molimo da ovo uvažite do tiskanja novog Vodiča i dnevnika Obilaznice
Bogata je šumama bjelogorice, pretežno bukve, hrasta i kestena. Ovo je područje najčišće bukove šume kojem Hrvatske šume pridaju posebnu pažnju. Također je bogata vodotocima i potocima kao i izvorima pitke vode. Veći su potoci Utinja, Trebnja, Velika i Mala Bistra, Voišnica, Blatuša, Velika i Mala Radonja i još mnogo malih izvora i potoka.
Petrova gora je niže gorje u središnjoj Hrvatskoj, uz istočni rub Kordunske zaravni i na sjevernom rubu Kordunskog krša. Administrativno se nalazi na prostoru Karlovačke županije. Pruža se smjerom sjeveroistok–jugozapad, duljine 25 km.
Akademik Roglić kordunski prostor naziva ocjeditim vapnenačkim i dolomitskim ravnjacima kroz koje protječe Korana, a kao izuzetak spominje Petrovu goru, koja je sastavljena uglavnom od starih škriljevaca.
Veći dio Petrove gore na grebenu i sjevernim padinama je građen od paleozojskih silikata, a samo niže jugozapadne padine pokriva vapnenački krš. Po nastanku je to uglavnom starija geološka formacija, pa je razmjerno bogata vodom, zbog čega je njezin reljef razveden, s brojnim zrakastim grebenima i dubokim prodorima na dnu kojih teku brojni potoci.
Petrovac, najviši vrh Petrove gore, prostrana je šumovita visoravan s dva neznatno istaknuta vrška podjednake visine (Veliki i Mali Petrovac). Dugotrajni kontinuitet naseljavanja Malog Petrovca potvrđen je arheološkim istraživanjima tijekom kojih su pronađeni prapovijesni (11. – 9./8. st. pr. n. e.) i rimski (1. – 4. st..n. e.) nalazi. Vršni je plato bio naseljen i tijekom ranog srednjeg vijeka.
Kako je planina pokrivena obilnom vegetacijom, u izletničko-planinarskom smislu ona ne pruža mnogo vidika. Sa spomenika na malom Petrovcu, visokom 37 m i s napuštenog komunikacijskog tornja na Magarčevcu, pružao se najbolji pogled na neposrednu okolicu i na dobar dio središnje Hrvatske, Gorskog kotara, pa i Slovenije, te sjeverozapadne Bosne.
Petrova gora jedan od najljepših i najbolje očuvanih gorskih šumovitih krajobraza u Hrvatskoj, izuzetno je stanište velikog broja biljnih i životinjskih vrsta. Radi bogate biološke raznolikosti središnji dio Petrove gore zaštićen je 1969. godine kao značajni krajobraz.
Kulturno-povijesne znamenitosti (pavlinski samostan sv. Petra, Spomenik revoluciji Vojina Bakića i dr.), te rekreacijsko-edukativni sadržaji (planinarska obilaznica Petrova gora, ornitološki park Petrovac i dr.) objedinjeni su unutar Turističkog centra Petrova gora sa središtem u lovačkom domu Muljava.
Rekreativno-edukacijski sadržaji su Planinarska obilaznica Petrova gora, poučna staza “Rimski put”, poučna staza za osobe s posebnim potrebama “Kraljev put”, ornitološki park Petrovac, mini zoo vrt na Muljavi, streličarstvo i streličarska 3D staza “Petrova gora”, jahanje i vožnja biciklom. Ishodište putova i staza je lovački dom Muljava.
U srednjem vijeku Petrova gora se nazivala Gvozd što ja arhaični hrvatski naziv za gustu šumu (njem. Urwald, engl. rainforest). Nakon velikog boja između mađarske i hrvatske vojske pod vodstvom kralja Petra Svačića, vjerojatno na Petrovoj gori je poginuo posljednji hrvatski kralj Petar Svačić-Krešimirov (unuk Petra Krešimira IV.), pa je zato po njemu ta gora dobila ime Petrova gora. Do 1445. gora se nazivala i Slatska gora, a ostali stariji nazivi su Zlat i Patur gozdia.
Biljni svijet
Pretežni dio šumske vegetacije čini pojas brdskih bukovih šuma (Lamio-orvale Fagetum), oko 75%. Drugi po važnosti je tip šume hrasta kitnjaka i običnog graba (Querco-Carpinetum), te zajednica hrasta kitnjaka i pitomog kestena. Pored edifikatora, bukve (Fagus sylvatica), hrasta kitnjaka (Quercus petraea), običnog graba (Carpinus betulus) i pitomog kestena (Castanea sattiva) kao prateće drvenaste vrste javljaju se gorski brijest (Ulmus glabra), javori (Acer pseudoplatanus i Acer platanoides), obični jasen (Fraxinus excelsior), klen (Acer campestre), divlja trešnja (Prunus avium), crna jova (Alnus glutinosa), cer (Quercus ceris) i druge. Vrlo bogati sloj žbunja sačinjavaju vrste iz rodova Corylus, Pyrus, Crataegus, Vaccinium, Sambucus, Daphne sp. i druge. Posebnu specifičnost prizemnom sloju daje vrlo veliki broj Ilirskih vrsta koje su endemi sjeverozapadnog Balkana velika mrtva kopriva (Lamium orvala), volujsko oko (Hacguetia epipactis), kranjski bijeli bun (Scopolia carniolica), kranjska mlječika (Euphorbia carniolica), mišje uho (Omphalodes verna), mnogolisna režuha (Cardamine polyphylla), i druge.
Posebnost Petrove gore predstavlja veliki broj jestivih gljiva koje se mogu sakupljati tijekom čitave godine.
Životinjski svijet
Optimalan sastav šumskih zajednica, obilje vode i hrane tijekom cijele godine, dovoljno livadnih i pašnjačkih površina te relativan mir u šumi stvaraju idealne stanišne uvjete za veliki broj životinjskih vrsta.
U Petrovoj gori su u vecem broju zastupljene vrste iz reda Artiodactila srna (Capreolus capreolus) i divlja svinja (Sus scrofa). Od grabljivica iz reda Carnivora divlja mačka (Felix sylvestrys), jazavac (Meles meles), kuna zlatica (Martes martes), kuna bijelica (Martes fiona), lasica (Mustela nivalis), lisica (Vulpes vulpes), iz reda Rodentia vjeverica (Sciuris vulgaris) i sivi puh (Glis glis) te zec (Lepus europeaus) iz reda Lagomorpha. Posljednji primjerak vuka na Petrovoj gori odstrijeljen je 1960-ih godina. No, nakon što se zakon promijenio i od kada je vuk zaštićena životinja, vuk se počeo rapidno množiti i naseljavati područja u kojima nema prirodnih neprijatelja, te je zabilježen i njegov povratak na Petrovu goru (Izvor: 2017.) Predstavnici klase Aves, odnosno ptica, su jastreb kokošar (Accipiter gentilis), kobac ptičar (Accipiter nisus), škanjac mišar (Buteo buteo), sova šumska (Strix aluco), vrana siva (Corvus corone cornix), svraka (Pica pica), šojka kreštalica, fazan (Phasianus colchicus), ćuk (Otus scops), divlja grlica (Streptopelia turtur) i mnoge druge.
Zaštita prirode
Zaštićeno područje “Značajni krajobraz Petrova gora – Biljeg” proglašeno je 1969. godine. To je područje u cijelosti prekriveno šumom, nema izraženih stjenovitih vrhova niti većih otvorenih prostora, a u nizinu prelazi postupno kroz pojas brežuljkastog terena. Uz šume se ističu i očuvane potočne doline. Zauzima područje od oko 2.929,44 ha
Ciljevi očuvanja: Kompaktnost i prirodni sastav šumskih zajednica, krajobrazne vrijednosti, potočne doline.
Opis područja: Područje očuvanih krajobraznih vrijednosti vršnog dijela Petrove gore s istaknutim vrhovima, potočnim dolinama, te kulturno-povijesnim vrijednostima. Zaštita je proglašena 1969. godine Rješenjem SO Vrginmost. Najvažnija prirodna obilježja područja su očuvani i kompaktni šumski predjeli ispresijecani potočnim dolinama. U južnom dijelu prevladavaju šume hrasta kitnjaka i pitomog kestena, dok sjeverne obronke Petrove gore obrastaju bukove šume s prisutnošću običnog graba. Osim prirodnih vrijednosti područje Petrove gore značajno je i sa stajališta kulturnopovijesnih vrijednosti (II. Svjetski rat, NOB). Područje Biljega predstavlja izolirani šumski predjel u kojem se uz krajobrazne vrijednosti također ističe i kulturnopovijesna baština (II. Svjetski rat, NOB).
Bitka na Gvozdu, 1097.g.
Bitka na Gvozdu, hrvatsko-ugarski oružani sukob koji se vodio 1097. godine na gori Gvozd između hrvatske vojske predvođene kraljem Petrom Snačićem (prema starijim izvorima Svačićem) i ugarskih snaga pod zapovjedništvom kralja Kolomana Arpadovića. Do bitke je došlo uslijed zaoštravanja dinastičke krize nakon smrti Stjepana II., posljednjeg hrvatskog kralja iz dinastije Trpimirovića (sama kriza započela je nekoliko godina ranije, kada je 1089. umro kralj Dmitar Zvonimir), te ugarskog polaganja prava na hrvatsku krunu. Sraz dviju vojski na planini Gvozd bio je vrhunac tih dugotrajnih političkih i vojnih previranja u Hrvatskoj. Bitka je završila katastrofalnim porazom Hrvata i smrću kralja Petra, što je imalo dalekosežne posljedice i značilo presudnu prekretnicu u hrvatskoj povijesti, jer od tada hrvatskim zemljama više nikad nisu vladali kraljevi narodne krvi, nego oni tuđinskog podrijetla, a srednjovjekovna je hrvatska država, premda zadržavši mnoge atribute državnosti, bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i teritorijalnim posizanjima, što je potrajalo sve do današnjih dana. U spomen na kralja Petra Gvozd je, prema tradicionalnoj hrvatskoj historiografiji, preimenovan u Petrovu goru.
PROČITAJ VIŠE: Bitka na Gvozdu
PLANINARSKA OBILAZNICA PETROVA GORA
Pristup i opis
Iz Vojnića preko Lovačkog doma Muljava, do vrha Petrove gore vodi široka asfaltna cesta. Do Vojnića se može doći županijskim cestama iz Karlovca i Siska. Za planinarske uspone idealno ishodište je upravo lovački dom “Muljava”. Najbolji način obilaska i upoznavanja brdskog područja Petrove gore i njezinih prirodnih i kulturno-povijesnih vrijednosti i objekata je obilazak dionicama ili cijelom trasom Planinarske obilaznice Petrova gora. Iznad lovačke kuće “Muljava” nalaze se i poučna staza, te staza za osobe s posebnim potrebama.
Planinarska obilaznica sastoji se od dvije staze Crvene i Zelene, u trajanju od po 4 sata. Obje počinju i završavaju upravo na Lovačkom domu Muljava.
Crvena staza (pl.put 301 i 302) ide uz Veliku Radonju na Centralnu partizansku bolnicu pa se preko Magarčevca i Malog Velebita vraća na Muljavu. To je staza koja osim spomen područja oko bolnice uglavnom vodi po šumama i šumskim cestama pa je pogodna željnima mira i zelenila.
Zelena staza (pl.put 303 i 302) najprije ide poučnom stazom, nastavlja rimskim putom na plato Petrovca i tu obilazi povijesne lokacije na Velikom i Malom Petrovcu, a spušta se i do Kraljeva groba, legendarnog mjesta pogibije kralja Petra Svačića. Redoslijed obilaska lokacija na Petrovcu je slobodan. Staza dalje silazi sa vrha pored ceste u smjeru Magarčevca ali se prije njega spaja sa trasom Crvene staze i preko Malog Velebita vraća na Muljavu.
Budući je ovo registrirana planinarska obilaznica dnevnik obilaznice može se nabaviti na lovačkoj kući Muljava (rade svakog dana od 10,00 sati), ili poštom u Hrvatskom planinarskom savezu. Na svih 8 kontrolnih točaka su metalni žigovi (ponijeti jastučić za žigove). Ispunjen dnevnik možete predati na lovačkoj kući Muljava ili poštom Hrvatske šume, Uprava šuma Podružnice Karlovac, 47000 Karlovac, Put Davorina Trstenjaka 1, na ruke Oliver Vlainić. Ovjereni dnevnik i prigodno priznanje PD Šumar šalje poštom.
Tehnički podatci
Godina osnutka: 2007. / Godina zadnje obnove: 2021.
Upravljač: PD Šumar, Ljudevita Farkaša Vukotinovića 2, 10000 Zagreb
E-mail: planinari@sumari.hr Mob: 098480000 (Branko Meštrić)
Stazu održava: Osmica, društvo za planinarenje, istraživanje i očuvanje prirodoslovnih vrijednosti
E-mail: osmica@osmica.hr / Mob: 0911333331 (Vitomir Murganić)
Vrsta obilaznice: vezna – osmica
Kontrolne točke obilaznice:
1. Lovački dom Muljava (KT1)
2. Centralna partizanska bolnica (KT2)
3. Magarčevac (480m) (KT3)
4. Mali Velebit (420m) (KT4)
5. Rimski put (KT5)
6. Mali Petrovac – spomenik (507 m) (KT6)
7. Kraljev grob (KT7)
8. Veliki Petrovac – samostan (512 m) (KT8)
Planinarski putevi:
301, 302, 303, 304
Duljina puta: 27 km
Vrijeme potrebno za obilazak: 8 -9 sati
Vrsta priznanja: privjesak
Zemljovidi: skica obilaznice je otisnuta u dnevniku obilaznice i vidljiva je na ovoj stranici. Trasu obilaznice moguće preuzeti na vrhu ove stranice. Sve podatke o stazi (opis staze, zemljovid, GPS trag) možete očitati na putokaznim pločama putem QR koda. Novim standardima signalizacije na planinarskim putovima, svaka staza ima svoj registarski broj po Hrvatskom planinarskom savezu. Prvi broj na daljinaru staza označava registarski broj navedene staze.
Dnevnik: posljednje izdanje 2019. godine, cijena: 40 kn. Dnevnik je moguće naručiti pismom na adresu PD-a Šumar, ogranak Karlovac, mobitelom ili mailom od osobe za kontakt, a kupiti ga je moguće u internet trgovini HPS-a te na recepciji lovačkog doma Muljava. U cijeni dnevnika uključen je privjesak obilaznice.
Daljinar staza:
Crvena staza: 4h
301 (KT1) Lovački dom Muljava – (KT2) Centralna partizanska bolnica: 1h 45 min
301 (KT2) Centralna partizanska bolnica – (KT3) Magarčevac (480m): 1h 15 min
302 (KT3) Magarčevac (480m) – (KT4) Mali Velebit: 30 min
302 (KT4) Mali Velebit – (KT1) Lovački dom Muljava: 30 min
Zelena staza: 4h 30 min
304 (KT1) Lovački dom Muljava – (KT5) Rimski put: 45 min
303 (KT5) Rimski put – (KT6) Mali Petrovac – spomenik (507 m): 1h
303 (KT6) Mali Petrovac – spomenik – (KT8) Veliki Petrovac – samostan – (KT7) Kraljev grob: 1h
303 (KT7) Kraljev grob – (KT4) Mali Velebit: 1h 10 min
302 (KT4) Mali Velebit – (KT1) Lovački dom Muljava: 30 min
ZANIMLJIVOSTI
KT1: Lovački dom Muljava
KOORDINATE: 45.3180578, 15.7758573
Lovački dom “Muljava” (245 m) je najčešće ishodište za izlete po Petrovoj gori. Nalazi se 33 km udaljen od Karlovca, u dolini potoka Velika Radonja, okružen bukovom šumom. Kod doma Mala Radonja utječe u Veliku Radonju. Dom je od 1995. godine bio zapušten i devastiran, a obnovljen je 2006. godine. Dom je stalno otvoren i pruža mogućnost noćenja (25 ležajeva) i prehrane. U njemu su i dvije sale za sastanke (manja za 30 osoba, i veća za 80-100 osoba). U sklopu doma je velika terasa s roštiljem koja prima 150 ljudi dok je za velike fešte rezervirana nadstrešnica sa šankom koja može primiti 450 osoba. Tu se nalazi i oveće parkiralište i suvenirnica.
Ispred doma nalazi se drveni spomenik hrvatskom kralju Petru Svačiću, rad Damira Pavelića, zaposlenika Hrvatskih šuma, zatim dječje igralište te vlakić od drveta kojeg su izradili djelatnici Hrvatskih šuma kao spomen na uskotračnu željeznicu koja je nekoć prometovala ovim krajem. U domu se mogu iznajmiti bicikli. U njegovoj neposrednoj blizini je i streličarski poligon za rekreativno gađanje u mete i balone.
Od doma moguće je koristiti staze Planinarske obilaznice Petrova gora, stazu za invalide “Kraljev put”, te Poučnu stazu “Rimski put”.
“Kraljev put”, poučna staza za osobe s posebnim potrebama
Stotinjak metara iz Muljave građena je i uređena staza prilagođena za kretanje u kolicima, ili za slijepe i slabovidne osobe. Zanimljivo ju se obići jer se na malom prostoru saznaje podosta o šumskom tlu i geologiji, vodama, klimi, drveću i šumi, ekosustavu i životinjskom svijetu Petrove gore, sve na poučnim tablama uz samu stazu. Posebno je zanimljiva audiovizualna tabla koja je posebno zanimljiva najmlađima jer pritiskom na ploču djeca mogu naučiti glasove određenih ptica i životinja.
Dolina Velike Radonje
Južno od Lovačkog doma ispod velikih nadstrešnica moguće je prošetati dolinom potoka Velika Radonja, koji teče kroz same nadstrešnice, a odmah iznad njih mala brana čuva još manje jezerce. Ovdje se nalaze autohtone seljačke kuće iz ovog kraja, koje su ovamo preseljene iz okolnih sela (bungalovi, mogućnost noćenja). Tek malo dalje mali mostić preko potoka vodi u kanjon još manjeg potočića (planinarska staza vodi dalje na vrh Velebit). Šetači mogu dalje cesticom dublje u dolinu do lovačke čeke ili još dalje.
Šetnja dolinom Velike Radonje: 10-30 minuta
Crvena staza
301 Muljava (KT 1) – Velika Barijan kosa – Centralna partizanska bolnica (KT 2): 1:45 h
Obilazak započinje kod lovačke kuće Muljava (KT 1 – žig se nalazi na stupu velike pregradne karte Petrove gore na parkiralištu). Cestom na jug pored nadstrešnice uz potok Velika Radonja. Nakon deset minuta hoda dolazi se do mjesta gdje se lijevo odvaja staza prema Malom Velebitu (tuda se vraća kad se zatvori puni krug). Dalje cestom do putokazne ploče još 10 minuta, a potom oštro desno u šumu. Slijedi kraći oštar uspon kroz jedinstvenu jelovu šumu. Dalje valja strogo za markacijom kroz šumu u stalnom laganom usponu uz Veliku Barijan kosu. Ukoliko šuma to dozvoljava na mjestima se prvi put otvara pogled prema spomeniku na Malom Petrovcu, a može se vidjeti i visoki toranj južno od spomenika na lokaciji Magarčevca. Važno: Na ovom dijelu nova šumska cesta presijeca planinarsku stazu, te je na tom dijelu predviđena sjeća, postavljene su privremene markacije pa je potreban pojačan oprez. Staza se s koso lagano spušta kroz šumu da bi za desetak minuta naglo skrenula lijevo i oštrije se u sljedećih 15 minuta spustila prema nekadašnjem omladinskom domu. Kod doma skrenuti lijevo, prijeći dva brvna, i doći do asfaltne ceste na kojoj skrenuti desno i kod putokazne ploće skrenuti lijevo i za 15 minuta se dolazi se Centralne partizanske bolnice (KT 2). Žig je na zapadnom zidu prve barake s lijeva.
KT2: Centralna partizanska bolnica
Centralna partizanska bolnica izgrađena je u proljeće 1942. godine, u predjelu Petrove gore zvanom Pišin gaj. Danas se do nje lako dolazi županijskom cestom iz pravca Vojnića. Bolnice na području Petrove gore, prve partizanske bolnice u Jugoslaviji i u Europi, radile su kontinuirano od 4.10.1941. godine do 15.5.1945. godine kada su preseljene u oslobođeni Karlovac.
Već sredinom 1941. na cijelom području Karlovca raste broj partizanskih odreda, jednako kao i broj akcija neprijateljskih okupatorskih snaga. Pred partizansko rukovodstvo Korduna i Banovine postavlja se pitanje zbrinjavanja ranjenika. No, među ustanicima gotovo da nije bilo stručnog medicinskog kadra. Zahvaljujući požrtvovnoj Nadi Dimić, 18. kolovoza tamo sa zadaćom da organiziraju prvu partizansku bolnicu u Hrvatskoj, iz Zagreba, preko Karlovca, dolaze dr. Savo Zlatić – Mićo i Jakov Kranjčević – Brada, koji je imao stečeno znanje i iskustva iz sanitetske službe za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj Brada pristupa izgradnji prvih bolničkih objekata i zemunica. Njih dvojica skupa s drugim entuzijastima odabiru mjesto i grade prve bolničke objekte i zemunice na području Vrletne strane.
Bolnički kompleks Vrletne strane (ponekad se spominje kao Vrletne stijene) sastojao se od nekoliko objekata izgrađenih od pletera i nabijene zemlje. U jedva dovršene objekte dolazili su prvi ranjeni borci. Razmjerno dobro opskrbljena potrebnim instrumentima i lijekovima, kao i ostalim sanitetskim materijalom, ova je prva bolnica pružila pomoć ranjenicima. Sav potrebni material dolazio je u bolnicu iz pozadine preko veza, a u pogledu terapija za pojedine teže slučajeve upiti su upućivani lječnicima u Karlovac i Zagreb.
Nakon oslobođenja Vojnića 12.1.1941. prenesena je u bolnicu Vretne stijene montažna Baraka od salonita, koja je u Vojniću služila još prije rata kao ambulanta. Iz ove je građe izgrađen jedan odjel sa 20 bolesničkih kreveta i operacijska sala.
U ožujku/martu 1942. godine neprijateljski avioni bombardirali su ovu dobro kamufliranu bolnicu. Veliki dio bolničkih zgrada to je prilikom oštećen – bolesnici su u vrijeme napada sklonjeni u zemunicama. Za vrijeme nperiajteljske ofanzive na Petrovu goru, koja je ubrzo uslijedila, ova je bolnica spaljena, a od preostalog materijala započeta je izgradnja bolnice Španovo brdo.
Krajem svibnja/maja ranjenike sele u novu bolnicu u predjelu Pišin gaj, koja kasnije dobija naziv – Centralna partizanska bolnica. Ova bolnica se razvija postepeno i svoj konačni oblik dobija 1944. kada se u njenom sustavu nalazi čak 30 pripadajućih objekata. Bolnica je već 1942. godine imala i agregat za struju. U njenom sastavu radi i zubarska ambulanta. U blizini bolnice se nalazi čak 12 zemunica, devet za skrivanje i zbrinjavanje ranjenika, a tri za bolničko osoblje i inventar. Centralna bolnica je neotkrivena radila do kraja rata.
Iz Centralne partizanske bolnice upravljalo se radom ostalih partizanskih bolnica i bolničkih odjela koji su djelovali na području Korduna i Banovine. Uz Centralnu, u ovome kraju funkcionira i bolnica Španovo brdo, bolnica za zarazne bolesti u Kupinjaku, bolnice u Perni i Sivcu, civilna bolnica u Radonji, oporavilište u Peckoj, narodna apoteka u Crnoj Lokvi i centralna apoteka u Kaluđerovcu. Također, u bližoj okolini Petrove gore radila je bolnica za teške ranjenike u Tukleču, bolnica za lakše ranjenike u Topuskom te bolnice u Kestenovoj gori, Cvijanović Brdu, Dunjaku, Zbjegu, Skradu, Slunju i, naposljetku – tkaonica zavoja u Zagorju, kod Krnjaka. Sve bolnice činile su administrativnu cjelinu. Pojedina odjeljenja su bila dislocirana, ali postavljena tako da je bilo moguće brzo doći do svakog od njih sa bilo koje točke slobodne teritorije Korduna, Banovine i Cazinske krajine. U svibnju 1943. u bolnicama Korduna se moglo smjestiti 400-500 ranjenika i bolesnika o kojima su brinula 43 zdravstvena radnika i dvojica liječnika. Posebno je bila dirljiva posvećenost i požrtvovnost medicinskog osoblja poput liječnice, židovskog porijekla, Marije Slesinger koja je naposljetku dala i vlastiti život kako bi zaštitila ranjenike u zemunici. Važan moment u funkcioniranju bolnice dogodio se sredinom 1944. kada je formirano posebno kirurško odjeljenje čime je značajno smanjena smrtnost ranjenika.
Bolnica je rekonstruirana 1961. godine od drvenih kuća koje su nakon rata vraćene vlasnicima. 1971. godine Centralna partizanska bolnica u Petrovoj gori odlikovana je Ordenom narodnog heroja Jugoslavije za izvanredne ratne zasluge. U razdoblju od 1991. do 1995. godine Centralna partizanska bolnica je zapuštena i sve do današnjih dana devastirana je i opustošena
301 Partizanska bolnica (KT 2) – Debela kosa – Magarčevac 474 m (KT 3): 1:15 h
Uspon se nastavlja između baraka bolnice pa preko partizanskog groblja, do šumske ceste dolazi se za 15 minuta, gdje treba skrenuti lijevo, te za sljedećih 15 minuta dolazi se do glavne šumske ceste gdje treba skrenuti lijevo, i držeći se markacija i putokaznih ploča i strelica, cestom za 50 minuta stići ćemo do napuštene vojarne na vrhu Magarčevca 474 m (KT 3). Žig se nalazi na lijevoj strani ceste, kod devastiranog spomenika, ispod putokazne ploče. Vojarna je napuštena i ne preporučuje se ulazak u njen prostor niti penjanje na toranj.
KT3: Magarčevac (480m)
Na vrhu Magarčevac nalazi se objekt napuštene vojarne bivše JNA. Funkcionirao je kao radio-relejno čvorište (RRČ), zbog čega je uz njega sagrađen komunikacijski toranj. Do njega se dolazi odvojkom od asfaltne ceste koja od Vojnića vodi na Petrovac, koji se (odvojak, op.) nalazi na području Velikog Velebita.
Vojska bivše države oformila je mrežu radio-relejnih čvorišta koja su trebala preuzeti sve državne komunikacije u slučaju da dođe do velikih oštećenja fiksne komunikacijske infrastrukture uslijed ratnih djelovanja ili prirodnih nepogoda. RRČ-i bi radio vezom prenosili informacije koje se inače prenose civilnom i vojnom fiksnom komunikacijskom mrežom. Na području Jugoslavije izgrađeno je sveukupno 60-ak radio-relejnih čvorišta, od toga ih je 20-ak bilo na hrvatskom teritoriju. RRČ na Magarčevcu je dovršen je na prijelazu 1960-ih u 1970-e godine.
Radilo se o radio-relejnom čvorištu visoke važnosti koje je bilo spremno poslužiti i kao zapovjedno mjesto. Kuća površine oko 670 kvadratnih metara nije radio-relejno čvorište, ona je samo kamuflaža za glavni dio objekta koji se zajedno s komunikacijskom opremom skrivao duboko ispod površine zemlje. Dubina okna dizala od najniže točke u kući je 30 metara, a kako se dizalo zaustavljalo par metara iznad najniže točke podzemnog dijela, a početak mjerenja je bila točka ispod razine zemlje, podzemni bi dio mogao biti čak 40 ili 50 metara ispod zemlje.
U podzemnom dijelu baze nalazio se komunikacijski centar (radio soba) te svi prateći sadržaji (klimatizacijska oprema, spremišta, kuhinja, menza, oprema za filtriranje zraka i vode, rezervoari za vodu, spremišta za gorivo, i dr.)
Radio relejno čvorište je smješteno na brdu (vrhu), a podzemni dio se razvlači tako daleko da izbija na jednom boku tog brda. Taj bočni ulaz vjerojatno je zamišljen za lakšu opskrbu podzemnog dijela, a sam ulaz je skriven običnom kolibom koja izgleda poput kućice za alat.
Antenski stup visok 60-ak metara, montiran je na betonsko postolje i izdiže se iznad krošnji drveća. Kroz sredinu stupa do samog vrha prolaze servisne stepenice/ljestve. Stup se prema vrhu sužava pa tako i platforme postaju sve skučenije. Finalna platforma nešto je prostranija i ograđena. Oko i iznad nje nalaze se kućišta za antene.
(Maravić, 2014.)
Bilo bi planinarski vrlo zanimljivo od vojarne načiniti jedan od većih i solidnijih planinarskih domova, a idealno bi bilo kad bi se odašiljački toranj mogao preurediti u razglednu piramidu.
302 Magarčevac 474 m (KT3) – Veliki Velebit – Mali Velebit 420 m (KT 4): 1 h
Trasa nastavlja cestom i za otprilike 30 minuta dolazi do raskrižja planinarskih putova. Cestom sa sjevera prilazi staza od Velikog Petrovca i Kraljevog groba, (zelena staza obilaznice – registarski broj 303), a zajednička trasa obje staze (registarski broj 302) skreće lijevo u šumu i sljedeći trasu visokom bukovom šumom napreduje hrptom Velebita i za 30 min stiže do Malog Velebita 420 m (KT 4). Žig se nalazi na metalnom stupu postavljenog među stijene.
KT4: Mali Velebit (420m)
Mali Velebit, nije najviša točka grebena Velebita, ali je odabran za kontrolnu točku jer je jedini kameni vrh na čitavoj obilaznici i nalazi se na sredini grebaena. Uzduž puta po hrptu Velebita valja obratiti pažnju na sjevernim padinama na znatne grupe božikovine, poznate zaštićene biljke, koja je po našim planinama vrlo rijetka.
302 Mali Velebit (KT4) – potok Radonja – Muljava (KT 1): 30 min
S Malog Velebita najprije grebenom nekih 15 minuta, a potom slijedi oštar sto pedeset metarski spust hrptom obronka, pod kraj čak i serpentinama do potoka Velike Radonje. Nastaviti ravno i preko brvna nastaviti put do asfaltne cesta koja će vas odvesti do Muljave.
KT5: Rimski put
Arheološkim iskapanjima, došlo se do zaključka da je rimski put, išao od Kamenskog preko Malog Petrovca, koji je po svemu sudeći bio kontrolna točka na cesti prema rimskim toplicama, današnjim Topuskom. Cesta je nastavljala prema rimskom gradu Sisciji. Ceste i putovi pratili su trasu rimskih cesta, te tako i naš planinarski put malim dijelom prolazi rimskim putem.
Šumska poučna staza “Rimski put” je uređeni put kroz šumu po obroncima iznad područja Muljave.
Poučna staza na svojim informativnim tablama prikazuje općenite teme ekologije planeta, prilagođeno svim dobnim skupinama, za turiste, rekreativce i organizirane grupe, a osobito za učenike osnovnih i srednjih škola.
Nazvana je “Rimski put” jer je u njenoj blizini prolazila trasa staroga rimskog puta. Poučna staza je kružnog oblika duljine 2600 m. Nadmorska visina staze kreće se od 230 do 320 metara.
Staza počinje i završava kod lovačkog doma “Muljava”. Na stazi se nalazi 12 informativnih tabla, 2 ulazne koje sadrže opis i kartu staze, te 6 jednostranih i 4 četverostrane tematske table (tzv. “Čardak” table u spomen na čardake koji su se prostirali ovim područjem u vrijeme Vojne krajine, a služili su kao stražarnice na granici prema Turskom Carstvu). Tematske poučne table su slijedećih sadržaja: 1. Građa planeta Zemlje; 2. Litosfera; 3. Pedosfera; 4. Hidrosfera; 5. Biosfera; 6. Atmosfera; 7. Biološka raznolikost; 8. Hranidbeni lanac; 9. Prirodni resursi; 10. Otpad.
Počinje odmah sa terase kuće stepenicama na sjever, kroz šumu se diže do starog rimskog puta, a potom spušta dolinom potočića i vraća na Muljavu stazom prilagođenom za invalide. Staza prolazi kroz šume bukve, hrasta kitnjaka i pitomog kestena. Nije preteška za obilazak većinom ide ravnim dijelovima. Ima nešto blažih uspomena u prvom dijelu, a u posljednjem dijelu se spušta s 320 na 250 m. Na stazi se nalazi jedan prijelaz preko potoka gdje je sagrađen viseći mostić. Uz stazu su postavljene drvene klupe i stolovi. Kod informativne table s temom biosfere nalazi se šumska učionica za terensku nastavu učenika. Obilazak staze moguć je laganom šetnjom za sat i 15 minuta. Staza je obilježena posebnim modificiranim planinarskim markacijama – žuti kvadrat na crvenom kvadratu.
Obilazak poučne staze: 1,15 h
Zelena staza
303 Muljava (KT 1) – Poučna staza Rimski put – Rimski put (KT 5): 45 min
Trasa kreće od ulaska na poučnu stazu koja iza lovačke kuće Muljava slijedi trasu poučne staze. Nakon desetak minuta prelazi se viseći most. Treba biti oprezan i prelaziti jedan po jedan. Dobro vidljivom planinarskom stazom, za sljedećih desetak minuta izlazi se na široku šumsku cestu, gdje treba skrenuti desno do zadnje ploče pućne staze ujedno i KT 5. Žig je na stupu poučne staze. Odavde se poučna staza spušta kroz šumu na Muljavu (20 min) a trasa obilaznice nastavlja prema Malom Petrovcu.
KT6: Mali Petrovac – spomenik (507 m)
Vršno područje Petrove gore prostrana je šumovita zaravan s dva neistaknuta zaobljenja podjednakih visina, vrhovima Veliki i Mali Petrovac. Naziv Petrovac vršna je zaravan dobila prema bivšem samostanu sv. Petra.
Najveći dio kulturno-povijesne baštine nalazi se u obuhvatu najvišeg vrha Petrovca: ostaci rimske i srednjovjekovne ceste; arheološki ostaci rimske utvrde, templarskog pa pavlinskog samostana i čardaka Vojne krajine; pretpostavljeno mjesto pogibije posljednjeg hrvatskog kralja Petra (Svačića) “Kraljev grob”; spomenik partizanskim i civilnim žrtvama 2. svjetskog rata.
Na Malom Petrovcu nalazi se zapušten monumentalni spomenik i memorijalni centar službenog naziva “Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna”. Spomenički kompleks je rad akademskog kipara Vojina Bakića, čiju su ideju realizirali arhitekti Berislav Šerbetić i Tomislav Odak.
Mali Petrovac je bio bilo poprište jedne od epizoda Drugog svjetskog rata, kada je oko 300 seljaka, pripadnika lokalnog srpskog stanovništva, naoružanih samo roguljama, izginulo napadajući ustaše utvrđene na vrhu, za vrijeme proboja obruča na Petrovoj gori 1942. godine.
Ideja o izgradnji spomenika na Malom Petrovcu potječe još nakon završetka Drugog svjetskog rata, te je 6.5.1946. položen kamen temeljac. No, s izgradnjom se započelo tek nakon 34 godine, sredinom 1980. godine prema idejnom rješenju kipara Vojina Bakića, koji je nakon izgradnje spomenika kod Kamenske (Slavonija) još jednom, 1970. godine, osvojio natječaj i za ovaj veliki projekt na Petrovoj gori. Projekt je predviđao podizanje spomenika narodu Banije (Banovine) i Korduna, koji su bili jedno od većih ustaničkih antifašističkih žarišta u Hrvatskoj, te u spomen velikim stradanjima tamošnjeg srpskog stanovništva u vrijeme postojanja tzv NDH. Bakić je ovaj spomenik podizao cijelo desetljeeće, sve dok konačno nije bio završen 1982. godine. Službeno otvorenje spomenika bilo je 4.10.1981. godine. Spomenik je remek djelo monumentalne komemorativne skulpture svojeg doba i naglašava veličinu Petrove gore u antifašističkoj borbi na tom području. Spomenik je arhitektonsko-plastično djelo, izrađeno od armiranog betona i obloženo pločama od nehrđajućeg čelika.
Osim što je svojim dimenzijama i visinom od 37 metra, predstavljao monumentalni spomenik, u njegovoj je unutrašnjosti bio uređen muzej u kojem se nalazila stalna postava vezana uz Narodnooslobodilačku borbu ovog kraja, dok je oko spomenika bio uređen rekreacijski kompleks. Zbog muzeja, spomenik je imao edukativno-izložbenu funkciju. Na vrhu spomenika nalazi se vidikovac s kojeg puca pogled prema Sloveniji, Bosni i Zagrebu.
Akademik Tonko Maroević napominje (Maroević, 1998.) da je Bakiću za inspiraciju poslužila skulptura Razrezane površine, čime je zapravo želio reći da je to bio Bakićev svojevrstan “korak unazad”, jer je uzor za spomenik pronašao u vlastitom djelu iz 1970-ih. Kako je već početkom 1980-ih Bakić osjetio zamor u svome stvaralaštvu, tako da je to bio i jedan od razloga traženja uzora u starijoj skulpturi.
Nakon 1991. spomenik i spomen-kompleks su zapušteni, muzej je nakon 1995. devastiran, a i do dan danas traje oštećivanje spomenika. Ljudi skidaju i odnose skupocjenu oplatu od nehrđajućeg čelika, dok lokalna i državna vlast ne provodi nikakve sankcije protiv počinitelja, unatoč prosvjedima antifašističkih udruga. Kolovoza/avgusta mjeseca 2011. godine, u Hrvatskoj je pokrenut „Apel za obnovu sedam kapitalnih spomenika NOB-u“, lista na kojoj se našao i ovaj spomenik. Na vrhu spomenika je neplanski postavljen odašiljač poduzeća “Odašiljači i veze d.o.o.”, što dodatno narušava njegov izgled.
303 Rimski put (KT5) – Mali Petrovac (spomenik KT 6): 1 h
Staza nastavlja dalje cestom i nakon 5 min skreće lijevo u šumu (OPREZ: na tom dijelu šuma je dosta posječena, privremene putokazne strelice), u početku laganim usponom koji polagano prelazi u nešto strmiji uspon. Na Mali Petrovac stiže se iza spomenika gdje se nalazi žig na metalnom stupu.
KT8: Veliki Petrovac – samostan (512 m)
Najviši vrh Petrove gore je Veliki Petrovac (512 m). Kako je vrh obrastao šumom, s njega nema vidika.
U blizini vrha nalazi se ruševina pavlinskog samostana koji je sagrađen na temeljima ranije rimske utvrde. Zbog čestih upada Turaka u to područje već je u 14. stoljeću bio napušteno, a pavlini su se preselili u novi samostan u Kamenskom.
Samostan kod vrha Veliki Petrovac su osnovali templari, vjerojatno 1303., a pouzdan podatak da na tom lokalitetu djeluju pavlini je isprava iz 1328.; ovaj bogati red s bogatim posjedima pokleknuo je pred stalnim turskim napadima sredinom XV. st.
Pavlinski samostan sv. Petra na Zlatu osnovao je otac Grdoš (Domus s. Petri de monte Zlath, Monasterium s. Petri de Szlatkagora i dr.) 1303./1304. godine. Zlatski je samostan prvi puta stradao u dinastičkim borbama unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva oko 1396. godine. Ponovo je stradao 1445. (Ili 1448. godine) kada su ga opustošile osmanlijske postrojbe, a redovnici su se sklonili u sigurniji pavlinski samostan Blažene Djevice Marije u Kamenskom. Već je 1451. godine papa Nikola V. na molbu zlatskih i kamenskih redovnika dopustio trajno i zakonsko pripajanje zlatskih posjeda onima samostana u Kamenskom. Iako su se pavlini vratili u samostan na Zlatu 1491. (ili 1496.) godine, već su ga 1545. (tj. 1548.) godine zauvijek napustili radi sve osjetnije opasnosti od napada osmanlijskih postrojbi. Nedugo potom su postrojbe Malkoč-bega opustošile širi prostor Petrove gore.
Neveliki samostan (oko 420 m²) izgrađen je solidno, ali pomalo neuredno, od kamena lokalnog porijekla (biokalkarenit i litični arenit). S južne je strane bio određen jednobrodnom crkvom pravokutne lađe te nešto užeg i kraćeg, polukružno zaključenog svetišta. Ulaz u crkvu, kontraforima ojačanog zapadnog i istočnog pročelja, nalazio se na zapadnom dijelu južnog pročelja. Za razliku od drugih pavlinskih samostana kasnosrednjovjekovnog slavonskog prostora, ovaj je zlatski imao samo jedno krilo koje je bilo izravno povezano s crkvom. U južnom dijelu tog krila bila je smještena kapitularna dvorana / refektorij. Kuhinja je pak bila smještena u njegovom sjevernom dijelu. Te su dvije prostorije bile povezane hodnikom, koji je služio i kao komunikacija s dvorištem te vanjskim prostorom. Sjeverno od crkve nalazilo se pravokutno, nenatkriveno dvorište za koje se može pretpostaviti da je imalo i gospodarsku ulogu.
Napušteni pavlinski posjed (koji se od tog vremena naziva Petrovac) dobio je vojnu namjenu oko 1558. godine – na njegovim je ruševinama podignut veliki granični čardak. U skladu s odredbama Sabora u Steničnjaku obavezu održavanja vojne posade s tri stražara preuzeli su knezovi Tržački. Utvrda na Petrovoj gori spominje se u Izvještaju vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonske krajine Ivana Lenkovića iz 1563. godine. Brigu o obrani Petrovca do 1579. godine vodili su vlastelini Steničnjaka, a od 1580. je obranu vojnog objekta preuzela vojna uprava Hrvatske krajine.
Širi prostor Petrove gore, zajedno s napuštenim pavlinskim samostanom prenamijenjenim u vojni objekt, potpao je 1584. godine pod kontrolu osmanlijskih postrojbi. Nakon pomicanja vojne granice na rijeku Unu na ostacima lađe crkve napuštenog samostana izgrađena je sredinom 17. stoljeća stalna vojna utvrda (čardak), koja je ostala u funkciji najkasnije do mira u Svištovu 1791. godine.
Nakon mira u Svištovu započelo je naseljavanje stanovništva iz pograničnih krajeva na širi prostor Petrove gore. U tom je periodu na ostacima svetišta crkve napuštenog samostana izgrađen pravoslavni hram silaska Svetog Duha.
Pavlinski samostan sv. Petra (i njegove kasnije pregradnje) istražen je u cijelosti: prva, sondažna istraživanja provedena su 1987. i 1988. godine (Hrvatski povijesni muzej), a ona sustavna 2006. i 2007. godine (Hrvatski restauratorski zavod). Po dovršetku istraživanja izvedeni su konzervatorsko-restauratorski i građevinski radovi (2009. – 2015.) s ciljem prezentiranja pavlinskog samostana te njegove kasnije višestoljetne kontinuirane uporabe u sekundarnoj namjeni (Hrvatski restauratorski zavod). Uređen je i prostor oko samostana, koji se preklapa s prostorom Ornitološkog parka Petrovac. Radovi su bili financirani sredstvima Ministarstva kulture RH te provedeni u suradnji s Hrvatskim šumama d.o.o. i TC Petrova gora.
Zlatski je samostan po dovršetku radova postao (za sada) jedini u cijelosti istražen kasnosrednjovjekovni pavlinski samostan na onodobnome slavonskom prostoru. Ovaj značajni spomenik hrvatske kulturne baštine prezentiran je radi upoznavanja i boljeg razumijevanja povijesnog te povijesno-umjetničkog onodobnog kulturnog pejzaža, smještenog usred raskošnih prirodnih bogatstava Petrove gore.
303 Mali Petrovac 507 m (KT 6) – Veliki Petrovac 512 m – vrh (KT 8) : 15 min
Krenuti desno i obići spomenik, te priječi parkiralište i prostor bivšeg rekreacijskog centra, preći asfaltnu cestu i šumskim putem, pored telekomunikacijskog tornja stiže se na sam vrh Velikog Petrovca. Najvišoj točki obilaznice, i ujedno kontrolnoj točki Hrvatske planinarske obilaznice. Žig vrha nalazi se na drvenom stup na manjoj zaravni, kao i upisna knjiga. Kako je vrh obrastao šumom, s njega nema vidika.
KT7: Kraljev grob
Kraljev grob, po legendi, grob zadnjeg hrvatkog kralja Petra Svačića; stradao je 1097., navodno na Petrovoj gori, u sukobu za hrvatsko prijestolje s mađarskim kraljem Kolomanom.
Spomen obilježje na Kraljevom grobu postavili su 15.5.2006. godine šumari UŠP Karlovac.
Petar Snačić (Svačić),
WIKIPEDIA
Hrvatski kralj, vladao je od 1093. do 1097. godine. Kao vođa anti-mađarskog otpora u Hrvatskoj izabran je za kralja 1093., u jeku sukscesijskog sukoba uzrokovanog smrću Zvonimira i Stjepana II.. Bio je posljednji hrvatski kralj narodne krvi. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi, pretpostavlja se da je kasniji kralj Petar bio na funkciji hrvatskog bana u vrijeme kralja Zvonimira. Taj podatak proizlazi iz Supetarskog kartulara. Poslije smrti kralja Stjepana II., posljednjeg izdanka dinastije Trpimirovića, Jelena Lijepa, udovica kralja Zvonimira poziva svoga brata, ugarskog kralja Ladislava da zauzme Hrvatsku, kao Zvonimirov legalni nasljednik. To izaziva revolt većeg dijela hrvatskog plemstva koje se vojno odupire Mađarima. Supetarski kartular spominje kralja Slavca, te dio povjesničara smatra da je Slavac bio kralj odabran od strane plemstva kao anti-ugarski vođa. Moguće je da mu je Petar Snačić bio odan, ali i da mu je bio rival u borbi za hrvatsku krunu. Pošto o Slavcu van konteksta kartulara nema nikakvih podataka, povjesničari o njemu ne znaju praktički ništa. Ono što se zna je da je jedan dio plemstva i naroda izabrao oko 1093. godine Petra za novog hrvatskog kralja, nastavljajući sukob sa Arpadovićima i njima odanom hrvatskom plemstvu. Kralj Petar stolovao je u Kninu i pretpostavlja se da je u njegovoj vlasti bila stara jezgra hrvatske države, bez dalmatinskih gradova i područja između Save i Drave, iako neki povjesničari misle da je Petar Snačić uspio prognati Almoša sa sjevera Hrvatske. Zasigurno nikad nije okrunjen za kralja, jer se Zvonimirova kruna nalazila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre koji je umro 1099. godine (nadbiskup od 1060.-1099.). Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov najstariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II. krenuo u vojni pohod na Hrvatsku. Potkraj travnja, odnosno početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke na Gvozdu (najvjerojatnije na sjevernom podnožju gore Gvozd, današnje Petrove gore), u kojoj je kralj Petar izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj “narodne krvi”. U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd, odnosno Petrova gora. Ipak, o pravom mjestu odigravanja bitke gdje je poginuo Petar Snačić znanstvenici se nisu usuglasili, jer neki misle kako je Gvozd moguće planina Kapela, a ne Petrova gora.
303 Veliki Petrovac – samostan (KT 8) – Kraljev grob (KT 7): 30 min
Kontrolna točka 8 i žig obilaznice nalaze se nekoliko desetaka metara ispod samog vrha na putu prema pavlinskom samostanu. Od tog mjesta, moguće je skratiti stazu ukoliko ne želite ići na Kraljev grob. Staza nije uvrštena u zemljovid obilaznice. Skrenite desno i izaći će te za 20 minuta na asfaltnu cestu koja vas dalje vodi prema Malom Velebitu, odnosno Magarčevcu. Od kontrolne točke krenite ravno i pored pavlinskog samostana, nakon stotinjak metara skrenite desno u šumu. Blagom nizbrdicom stižete do šumske ceste, kojom desno ubrzo stižete na Kraljev grob KT 7.
303 Kraljev grob (KT 7) – Mali Velebit (KT 4) – Lovačka kuća Muljava (KT 1): 1:40 h
Od Kraljevog groba treba se vratiti istim putem natrag te za desetak minuta nastaviti ravno (odvojak desno je Veliki Petrovac) novo markiranom stazom. Nakon dvadesetak minuta dolazi se do asfaltne ceste, kojom nakon dvadesetak minuta desno ulazite u šumu. Iz šume se izlazi na oštrom zavoju asfaltne ceste Muljava – Petrovac gdje nastaviti ravno makadamskom cestom i za desetak minuta stiže se do raskrižja planinarskih putova prema Malom Velebitu odnosno Magarčevcu. Povratak preko Malog Velebita za lovačku kuću Muljava već je ranije u tekstu opisan.
Ne, ja nisam sam. Pokraj mene stoje
Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislav,
Iz zemlje niču, iz pare krvave.
Svi gledaju me. Znam čega se boje.
Posljednji vladar mora da se sruši
S krunom na glavi, s ponosom u duši!
Vladimir Nazor
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.