3 dana južnog Velebita, 30.05.-01.06.2025.
Dana 30.05.2025. organiziran je trodnevni društveni izlet na Velebit. Planirana ruta je kružnog tipa, početak staze gdje ostavljamo vozila je Veliko Rujno. Prvo noćenje je na livadi kod Tatekovog skloništa, zatim ruta ide preko Dalmatinskih vrata na Visočicu pa do skloništa na Rudinama gdje je predviđeno drugo noćenje. Treći dan ide preko Oglavinovca i Ribničkh vrata natrag do točke polaska, Velikog Rujna. Šatore, hranu i sve ostale potrepštine potrebne za tri dana nosimo sami u ruksacima na leđima.
Sam početak izleta obilježio je ranojutarnji stres kada se jedan od sudionika nije pojavio na mjestu polaska i nije se javljao na telefon. Malo korigiranje planova i dva vozila kreću prema jugu, dok je preostalo vozilo išlo buditi kapetana Zaspana. Svi smo se eventualno skupili kod Macole na kavi koja originalno nije bila u planu; kruži teorija da je usnuli planinar samo odigrao ulogu da kavopije dođu do svog fixa, ali to nećemo nikad sa sigurnošću moći potvrditi. Obzirom da se radilo o produženom vikendu, gužva na staroj cesti bila je garantirana. Relativno mali broj kamiona stvarao je poduže kolone koje su se smanjivale što smo se više približavali Lici.
Dolaskom na Veliko Rujno, planinari se pripremaju za polazak na teren. Obzirom da sve što nam treba nosimo na leđima, ruksaci su poprilično teški; najteže izmjereni ruksak je imao 19 kilograma. Prvi dio staze je bio relativno lagan makadamski put po relativno ravnom terenu koji se postepeno sužavao kako su prolazili kilometri. Uz kraće pauze dolazimo do Kamene galerije, izuzetne lijepe krške tvorevina koju karakteriziraju kameni oblici, klanci i spilje. Put nas dalje vodi pokraj Stapine (cca 100 metara visoka monolitna, glatko stožasta stijena) gdje počinje strmi spust do Tatekove kolibe koja je i bila konačno odredište toga dana. Vrlo bitan faktor za izbor lokacije prvog noćenja je bio i obližnji izvor pitke vode. Po dolasku na livadu prva aktivnost je bila slaganje 2 velika šatora, čiji dijelovi su bili raspoređeni po svim ruksacima. Nakon igranja sa Lego kockama za odrasle uslijedila je večera, koja se sastojala od raznih okusa Talianetta (živjele akcije u Lidlu) i jegera na žaru. Noviji planinari su nakon obroka odlučili počastit ostatak grupe malim iznenađenjem koje su skrivali u ruksacima; pohvale momcima jer je selekcija iz ruksaka bila bolja od ponude većine barova u Karlovcu.
Kasno poslijepodne na Tatekovoj kolibi je bilo poprilčno zanimljivo. Nakon večere krenula je analiza prvog dana i nabrajanje viđenih autohtonih životinja na stazi. Krvožedne čudovišne gusjenice, mladunci Mosorskog pitona i divovske Račabuške gliste su samo mali dio životinjskog svijeta koji smo susreli toga dana, ali viđenja i opise treba uzeti sa rezervom obzirom na tekuću opskrbu iz ruksaka. Još za vrijeme dana su se pojavile dvije planinarke iz Zagreba koje su noćile u Tatekovoj kolibi, a kada je već bio mrkli mrak iz grmlja su iskočila i 4 Engleza u kratkim hlačama na putu od Baških Oštarija do Paklenice. Radi boljeg upoznavanja i ovladavanja jezičnih i kulturnih barijera, blago anemični momci iz Bristola su pristupili planinarskoj “prvoj pričesti” uz najkvalitetnije Badelove proizvode. Obzirom da su se sljedeće jutro raspitivali oko naziva i izgovora, možemo pretpostaviti da im se svidio autohtoni hrvatski proizvod. Ukoliko netko poznaje nekoga u Badelu molimo da nam se javi kako bi im uručili račun za troškove promidžbe i dogovorili potencijalnu buduću suradnju na promociji palete njihovih proizvoda.
Kako je noć odmicala tako su se planinari povlačili jedan za drugim na noćenje. Iznad šatora je bilo ogromno zvjezdano nebo kakvo se rijetko može vidjeti u naseljenim mjestima zbog svjetlosnog onečišćenja; naša lokacija je poprično izolirana od bilo kakve civilizacije i javne rasvjete te se toplo preporučuje ljubiteljima astronomije. Noć je bila blago vjetrovita i, najbitnije, ne prehladna tako da san nije bio problem.
Drugi dan započeo je mandatornom kavom i doručkom u vidu raznih konzervi, ili u slučaju onih malo hrabrijih, sendviča od dana prije. Nakon obroka smo se prihvatili rasklapanju šatora, spremanju stvari i polasku na stazu. Put nas vodi strmim usponom kroz relativno šumsku stazu prema Dalmatinskim vratima. Najveći problem ovog dijela staze je gusto raslinje koja na mjestima zaklanja markacije, a staza postaje gotovo nevidljiva. Prolaskom kroz Dalmatinska vrata spuštamo se na makadamski put od šumarije koji pratimo do uspona na planinarsku kuću Visočica. Sam uspon od ceste do kuće je također strmiji, ali uz češće pauze dolazimo na kuću gdje radimo pauzu. Organizatori izleta su planinare iznenadili hladnim pivama koje su našli u šumi oko planinarske kuće. Šumska legenda kaže da su Velebitske vile “zasadile” limenke pive oko Visočice i da cvatu samo jednom u 30 godina i to samo pred onim planinarima koji su svojom mukom i žrtvom zaslužili tu čast. Ili to ili su vodiči mjesec dana ranije bili u izvidnici i zakopali pive u šumi. Kojoj priči tko želi vjerovat je na vlastiti odabir.
Nakon uživanja u vilinskom nektaru krenulo se na završni uspon na Visočicu i kao što se može pretpostaviti opet slijedi strmi uspon, ali ovaj put bez zaštite hladovine. Sa vrha puca pogled koji se riječima teško može opisati. Sa jedne strane Lika i grad Gospić, sa druge otok Pag, Velebitski vrhovi oko Zavižana na sjeveru pa do Crnopca na jugu čine Visočicu jednim od najljepših vidikovaca na Velebitu. Kraća pauza za individualno i grupno slikanje, obrok, žigove i ostale popratne aktivnosti i grupa kreće spust prema svom konačnom odredištu dana, planinskom travnjaku Rudine. Put do cilja uključuje relativno strmiji spust niz samu Visočicu pa zatim uspon preko brda Seline pa napokon finalni sput prema Rudinama. Pola sata prije odredišta smo stali natočiti vodu za sutrašnji dan na obližnjem izvoru. Izvor vode možda ne izgleda najprivlačnije, ali voda je pitka. Ne škodi imati tablete za pročišćavanje vode za sigurnost.
Po dolasku do skloništa Rudine pozdravljamo malu grupu lokalnih planinara te se dogovaramo oko smještaja za noć. Postavljaju se šatori, a budući da je na skloništu bilo još nešto mjesta za spavanje, dio planinara odlučuje noćiti tamo. Slijedi priprema večere (i dalje samo dehidrirana hrana) i druženje uz logorsku vatru. Obzirom na akumulirani umor, autor ovog teksta je odlučio ranije na počinak pa informacije oko ostatka večeri nisu nažalost dostupne. Planinari koji su odlučili spavati u šatorima je noć bila hladnija od prethodne, cca 5-10 celzijevih stupnjeva.
Treći dan je započeo kao i prethodni, buđenje, kava, doručak, rasklapanje šatora i pakiranje stvari. Taman prije polaska netko se sjetio da bi mogli napraviti i ovdje jednu grupnu fotografiju pokraj skloništa na Rudinama. Samo jedan planinar nije pokazao entuzijazam za slikanjem i odlučio da preskače fotografiranje (ova bezobzirnost će se vrlo brzo obiti o glavu našemu planinaru). Zadnje provjere dali je sve spremno i krećemo na put prema Velikom Rujnu preko pašnjaka Oglavinovac i Ribničkih vrata. Put nas vodi kroz šumu sa povremenim blažim usponima. Nakon 45 min hoda jedan od planinara (možete pretpostaviti koji) se sjetio da mu je nešto od opreme ostalo na skloništu te je primoran vratiti se; sve ovo se potencijalno moglo izbjeći samo da je bilo malo dobre volje za fotografiranje. U pravilu ideja da netko se sam izdvaja iz grupe i vraća natrag nije prihvatljiva, ali u ovome slučaju riječ je o “kofer vodiču” te mu je dopušteno da ide sam. Za one koji ne znaju “kofer vodič” je planinarski vodič koji sudjeluje na izletu kao i svi ostali sudionici te ne sudjeluje u organizaciji i vođenju izleta. Sa našim kolegom ostajemo u kontaktu preko mobilnih radio stanica. Grupa nastavlja dalje kroz šumske staze, livade uz češće pauze da se omogući zaboravnom planinaru da nas dostigne. Dolaskom na rub Oglavinovca radimo pauzu za ručak gdje nas naš zaboravni član i dostiže. Omogučivši čovjeku dovoljno odmora nastavljamo natrag prema autima.
Dolaskom na Ribnička vrata mijenja se i krajolik. Od lijepih livada i šuma staza postaje kamenita, strma, uska sa manjkom raslinja (čitaj hlada). Vijugavo spuštanje po serpentinama i suncu smo prekinuli na kratko da porazgovaramo sa grupom profesora biološkog odsjeka sa PMF-a iz Zagreba u pratnji domarke iz planinarskog doma Paklenica. Mora da je ljubav prema hortikulturi velika kada se po pasjoj vrućini traže žute perunike. Nedugo nakon napuštanja botaničara nailazimo na zastoj na uskom dijelu staze. Krdo od cca desetak konja zapriječilo je put i nije propustilo planinare u silasku što je teško kršenje pravila planinarske etike. Da podsjetimo, prilikom mimoilaženja na uskim i strmim planinarskim stazama planinari koji se penju zaustavljaju se kako bi pozdravili i propustili planinare koji su u silasku. Pošto pregovori oko propuštanja nisu urodili plodom bili smo primorani kratiti stazu po siparu koji savladavamo sa lakoćom te se put nastavlja dalje po sličnom terenu i sve jačem suncu. Pola sata kasnije zamjećujemo da nas krdo konja prati i približava alarmantnom brzinom; blaga horor film vibra. Obzirom da je među konjima bilo i ždrijebe odlučujemo stati sa strane i propustiti krdo jer bolje biti siguran. Umjesto da nas prijeđu konji stoje iza nas i čekaju da mi prvi krenemo tako da smo do spuštanja na cestu hodali u koloni. Dolazimo do vozila oko 13 sati kada je vrućina bila na vrhuncu.
Napokon skidamo teške ruksake s bolnih leđa i kukova, bakse sa umornih nogu i odmaramo u hladu crkve u Velikom Rujnu. Izlet završen, još je preostalo samo doći do Karlovca, ali ni to nije prošlo bez teškoća i kvara na jednom od vozila, ali to je priča za neki drugi put…
Na ovom izletu sudjelovalo je 12 planinara iz DPIOPV Osmica i 1 planinar HPD Vinica, a za Osmicu Karlovac izlet su vodili Zvonimir Ornik i Dino Arbanas.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.