Bavški Grintavec (SLO), 20.09.2025.
TEKST: Martina Galović, Josip Bišćan
FOTOGRAFIJE: sudionici izleta
U subotu, 20.9.2025., dva automobila kreću put Slovenije. Jedan iz Karlovca, drugi iz Duge Rese i putem još prikupljamo sudionika izleta u Žakanju, da bismo se svi zajedno skupili na kavi na Petrolu u Ivančnoj Gorici.
Prvo odredište je Slovenski planinski muzej u Mojstrani, a ujedno i prvi žig na izletu. Postava muzeja se sastoji od stalne postave na prvom katu, u prizemlju je izložba fotografija, a u donjoj etaži je privremena izložba “Stolp nas gleda – 130 let Aljaževega stolpa”. Stalni postav muzeja vodi posjetioca kroz 11 cjelina koje obuhvaćaju značajke planina, floru, faunu, uspone u planine te planinarske, vodičke i ekspedicijske aktivnosti. U prizemlju pored ulaza je i simpatična suvenirnica.
Kako imamo dovoljno vremena, odlučujemo posjetiti i Martuljške slapove, tj. samo donji slap. Parkiramo u mjestu Gozd Martuljek iz kojeg prema gore puca pogled na Špik. Kratko prateći biciklističku stazu, makadamom kroz šumu se odvajamo u kanjon potoka Martuljek. Staza je odlično uređena i ugodna za šetnju. Vodostaj je nizak te korito obiluje “možičima”. Nakon približno 45 min dolazimo do donjeg slapa, visokog 29 metara, iako ga teško vidimo jer sunce udara točno sa vrha slapa. Nazad se vraćamo alternativnim putem te potok prelazimo preko brvna, tj. neki preskačići s kamena na kamen i poričemo da su ostali mokrih nogu. Dok hodamo, raspravljamo o ručku i nakon par iteracija konzilij stručnjaka odlučuje da ćemo ručati u restoranu “K Martinu” u Kranjskoj gori, budući da ćemo uz put obaviti i trgovinu. Za ručak odabiremo iz ponude pravih domaćih jela koja nas ne ostavljaju ravnodušnima i zbog kojih se uvijek rado vraćamo.
Kako bismo zaokružili priču oko Kranjske gore, na putu prema Vršiču stajemo na Jezeru Jasna. Gužva je poprilična te nalazimo parking udaljen dobrih 10 min pješice. Međutim, zbog kristalno čiste vode jezera, prekrasnog vremena i pogleda na Prisojnik, šetnja oko jezera se svakako isplatila. Kako bismo zadovoljili bogove društvenih mreža, obavljamo foto session kod skulpture kozoroga. Nastavljamo prema prijevoju Vršič i stajemo po žig na Tičarjevem domu. Domar, naš stari prijatelj, nas časti sa žganjem i ostajemo na čašici razgovora, pri tome uživajući u pogledu s terase na Malu Mojstrovku. Sljedeće odredište je Informacijsko središče TNP Trenta. Žig je s vanjske strane kod ulaza te ga utiskujemo u svoje dnevnike. U informacijskom centru je mala gužva zbog njemačke grupe prije nas, no svejedno nam domaćin daje informacije o lokacijama u blizini. Pored parkirališta centra je niz tabli s fotografijama planinske tematike koje s divljenjem proučavamo.
Dan se bliži izmaku i lagano krećemo prema Koči pri izviro Soče, gdje ćemo noćiti. Na odcjepu puta se glavne ceste prema koči, nalazi se spomenik dr. Juliusu Kugyu, trgovcu iz Trsta koji je pronašao ljepotu u Julijskim alpama te postao alpinist, pisac i pjesnik. Od spomenika se diže pogled prema kralju Jalovcu, koji ispunjava strahopoštovanjem. Tu prikupljamo četvrti žig i krećemo konačno prema koči. Koča pri izviro Soče je ujedno i zadnji žig za subotu. Ostaje nam nešto vremena do večere, što odlučujemo iskoristiti za fakultativnu šetnju do izvora Soče, udaljenom dvadesetak minuta. Zadnji dio puta do izvora je osiguran sajlama te je potreban povećan oprez i zbog skliskog kamenja. Boja Soče već na samom izvoru u stijeni je predivne poznate plavo zelene boje. Vraćamo se na večeru, druženje i počinak. Sljedeće jutro je rani start.
Nedjelja, buđenje oko 4 h. Priprema opreme, doručak i polazak prema selu Soča, od kuda kreće staza za Bavški Grintavec. Za Bavški Grintavec postoji i staza od Koče pri izviro Soče kroz dolinu Zadnja Trenta, no već je nekoliko godina zbog odrona zatvorena. U Soči, parkiralište na početku staze je dovoljno samo za dva automobila. Naših pet planinara, (pred)vođeni Martinom, opremaju se i nešto nakon 5 h kreću na stazu pod svjetlom čeonih lampi.
Kako nas je čekalo 1800 metara visinske razlike, podijelili smo si stazu u tri segmenta: Šuma do Lovačke kuće, Vječna klekovina i Kameni završetak.
Šuma.
Plan je bio umjerenim tempom proći stazu kroz šumu, mimo napuštenih kuća sela do Lovačke kuće na proplanku te se tako zagrijati i pripremiti na ostatak uspona. Umjereni tempo smo nakon desetak minuta hoda morali prilagoditi prisutstvu domaćina šume. Naime, to doba noći/jutra su životinje aktivne u potrazi za hranom i društvom pa tako i medvjedi, jeleni i ostale manje životinje planinare zajedno s nadobudnim planinarima. Priznajem, koliko god bilo uzbudljivo slušati medvjeda u njegovom prirodnom staništu, toliko je zastrašujuća bila spoznaja da nam je za petama. Nakon dva i pol sata ubrzanog tempa hoda, vrlo kratkih pauza, osluškivanja gunđanja vrlo pričljivog mede i naših neslanih šala, stigli smo do Lovačke kuće gdje smo planirali prvu dužu pauzu. U međuvremenu smo bili nagrađeni predivnim izlaskom sunca, pogledom na okolne vrhove i dolinu Soče te duetom mede i jelena koji su, srećom, ostali u šumi.
Vječna klekovina.
Sada smo već lakše disali, traumatični dio staze je ostao iza nas – do povratka. Na visini od otprilike 1400 metara, gdje se nalazila Lovačka kuća, pa do gotovo 1900 metara visine glavna zvijezda je bila klekovina. Staza je vijugala u početku kroz mladu, nisku, a zatim kroz visoku klekovinu te smo brzo dobivali na visini. S lijeve strane su nas nadvisivali vrhovi Ruš, Vrh Brda (i dalje se divimo kreativnosti imena) i Mali Grintavec, a s desne strane Kol, Mali i Veliki Muzci. Vječnost na kraju objektivno nije trajala toliko dugo (sat i pol) te su nam se na izlazu iz klekovine ukazali vrh Bavškog Grintavca i kamena staza do njega.
Kameni završetak.
“Još malo i na vrhu smo” – to malo je potrajalo još podosta, ali nije nam bilo žao. Divili smo se stijenama oko nas, uživali u penjanju i pogledu na orlove koju su kružili iznad nas. Fauna nas danas ima na nišanu. Već smo lagano bili umorni od uspona kada nam se na vrhu otvorio pogled koji obara s nogu. Mukotrpni trud se isplatio, vrh na 2347 metara nadmorske visine nas je nagradio spektakularnim vidicima na sve strane. Bilo je točno podne. Na vrhu smo proveli nekih pola sata – fotografirali, raspravljali koji se sve vrhovi vide, odolijevali naletima vjetra, ispijali takozvanu kavu iz limenke kako bismo se nagradili i koliko toliko nadoknadili šećer. Uživali smo u igri oblaka koja je započela kada smo se krenuli spuštati.
Spust je bio brz, s mnogo upitnog humora i povremenih pauza. Domaćini šume su srećom utihnuli. U 17 sati i 15 minuta smo se spustili do automobila. Nakon dvanaest sati na terenu bilo je lijepo vidjeti Josipa, znati da se nije polomio negdje i da nas s još upitnijim smislom za humor čeka da mu iznesemo doživljaje sa vrha Bavškog Grintavca.
Za vrijeme dok je grupa išla prema vrhu, Josip se vraća u Koču pri izviro Soče te nakon doručka i jutarnje kave, nastavlja dublje od koče makadamom u dolinu Zadnja Trenta. Nakon par kilometara, nalazi se parkiralište. Otud kreće i zatvorena staza prema Bavškom Grintavcu, ako i treći alternativni put preko sedla Kanja, mnogo dulji. Odabir pada na zatvorenu stazu, budući da vodi kroz dolinu prema Zapotoškim slapovima. Staza ide kroz predivno alpsko okruženje, a pogledom puca na Bavški Grintavec. Za Spodnji Zapotoški slap se staza odvaja u lijevo u predjelu “V koncu”. Cijelim putem je dobro označena. Prije slapa je razina vode blago povišena te napredovanje kroz korito zahtijeva preskakanje preko kamenja. Za dolazak do samog slapa je potrebno popesti stijenu od nekoliko metara i otpenjati na njezinu drugu stranu, ako ne želimo gaziti kroz vodu. Lokacija slapa je posebna, baš zbog svoje skrovitosti. Voda se sa 18 m obrušava u mali bazenčić smaragdne boje iz kojeg nastavlja kristalno čista prema Soči par kilometara nizvodno. U povratku, dolina počasti pogledom na Prisojnik i Razor.
Nakon izlaska iz Zadnje Trente, slijede Korita Mlinarice, koja su odmah podno Kugyevog spomenika i povezana s njim pješačkom stazom, ali je do njih moguće doći i s glavne ceste. Staza je uređena u duljini tristotinjak metara i završava drvenom terasom, vidikovcem, ponad slapa. Korita skupljaju vodu s krnice Mlinarica između Prisojnika i Razora koja se u 700 m duljina obrušava 300 m u dubinu. Zastalo se još na Malim koritima Soče, uz koja je smješten kamp i gostišče te se nastavilo u Šunikov vodnim gaj, smješten u dolini Lepene, prožet slapovima, kaskadama i vodenim bazenčićima.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.