Großvenediger, 13.-14.09.2025.
Tekst: Martina Galović (DPIOPV Osmica, Karlovac; GVS HPD Zagreb – Matica )
Foto: sudionici uspona na Großvenediger
Veliki Venecijanac
Großvenediger je bio planiran kao aklimatizacija prije uspona na masiv Monte Rosa u srpnju ove godine. Zbog lošeg vremena je bio otkazan. Vikend 13. i 14. rujna bio je rezerviran za jedan društveni izlet i jedan izlet dječje planinarske škole. Loše vrijeme, oba otkazana.„Ako ovdje pada kiša, gore u Alpama pada snijeg?“ – „Da, očekuje se 20 do 30 centimetara novog snijega. Savršeno.“ – „Idete onda na Großvenediger?“ – „Idemo, imamo još uvijek i četvrto mjesto u domu. Uzmi opremu, ja nosim uže.“
Subota, 13 h. Krećemo sa polupraznog parkinga Wiesenkreuz na nadmorskoj visini od 1483 metara prema donjem domu Johannishütte (1212 mnv), udaljenom dva sata hoda. Igor u dva telefonska poziva sređuje da ne spavamo u Johannishütte, već na gornjem domu Defreggerhaus (2962 mnv). To međutim znači da sada imamo pet sati hoda do odredišta. Uspinjemo se prekrasnom širokom stazom uz potok Dorferbach stalno osluškujući i ogledavajući se hoćemo li uočiti mitski taxi prijevoz koji prometuje od parkinga do donjeg doma. Imasmo sreće. U 14 h smo kod doma Johannishütte, a već u 17 h pijemo kavu u domu Defreggerhaus. U domu je i ekipa iz BiH koja nam prepričava sve kritične točke uspona do Großvenedigera kojeg su danas svladali. Upozoravaju nas na mnogobrojne pukotine u ledu i mostiće kojima se mogu prijeći. Po prognozi je u najavi snijeg. Prije spavanja još pripremamo uže i dogovaramo protokol ukoliko netko upadne u pukotinu. Redom smo u navezu: Igor, ja, Davor i Ana.
Nedjelja, 6.30h. Odugovlačimo kretanje iz doma. Sve smo se nadali kako će domaća ekipa krenuti prije nas i utabati stazu, no oni su imali isti plan. Oko 7 h ipak krećemo prvi, prelazimo greben Mullwitzaderl i na ulazu u ledenjak slažemo navez, stavljamo dereze i pripremamo cepin u jednoj i štap u drugoj ruci.
Kroz noć je palo nešto snijega. Povremeno nas okružuje niska naoblaka. Je li zaista niska, ako smo na 3000 metara nadmorske visine? Ledenjak Inneres Mullwitzkees je pun pukotina: većih, manjih, širih, užih. Navigiramo između njih poput Pac-Man-a kroz labirint, dok nam društvo pravi gusta magla. Povremeno pada sitni snijeg. Uz GPS, u orijentaciji nam pomažu jugozapadne stijene Rainerhorna i jogistočne stijene Hohes Aderla. Izlazimo na prijevoj Reinertörl na 3422 mnv. Ledenjak Oberer Keesboden je potpuno prekriven s nekoliko centimetara snijega, bez pukotina i suncem kao posebnim gostom iznenađenja. Zagrijali smo se kao pilići na suncu, smijali, fotografirali i divili se okolnim vrhovima – i gustom oblaku koji je skrivao Velikog Venecijanca. Slijedio je završni uspon grebenom do samog vrha na 3657 mnv okruženog gustim oblakom bez vidika. Čestitanje, fotografiranje uz križ, čokoladice (hvala, Josipe!) i priprema za spust.
Prilikom spusta nas je sunce ponovno pomazilo (i opalilo po nosevima). Zabilježili smo još predivnih pogleda iako nikada fotografija nije kao pogled uživo.Vratili smo se do doma Defreggerhaus, odahnuli pa krenuli dobro raspoloženi s nadom u taxi prijevoz do doma Johannishütte. Nada i predobro raspoloženje su se rasplinuli u zraku, kada smo shvatili da taxi prijevoz ne dolazi. Taj dan smo se spustili sa 3657 mnv na 1483 mnv. Zbrojite visinsku razliku pa mi javite jesmo li normalni.
Na parking stižemo oko 17 h, nakon deset sati na terenu. Deset sati s ekipom koja zna hodati, zna se zabavljati, zna kada biti ozbiljan, motivira i voli. Hvala ekipi koja zna što želi u životu i teži biti svaki dan bolja verzija sebe. Motivacija i nadahnuće ste.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.