Monte Rosa i Gran Paradiso, 2025.
Tekst: Martina Galović (DPIOPV Osmica, GVS HPD Zagreb – Matica)
Foto: sudionici tura na masive Monte Rosa i Gran Paradiso
Par riječi iznad 4000
Kako započeti izvještaj koji nije izvještaj? Koja sila me uopće natjerala na ovo?
Podrobnijim psihoanalizama bi se uzrok mogao pronaći još negdje u djetinjstvu, ali ograničimo se na vrijeme prije otprilike godinu i pol unatrag. Vidjeh slike, čuh doživljaje, zaljubih se, dugo razmišljah i testirah vlastite granice, i eto me, u prosincu 2024. na razgovoru za Višu planinarsku školu u organizaciji HPD Zagreb – Matica. Vrijeme je prolazilo, iz vikenda u vikend smo na planinskim vrhovima od Slovenije, preko Velebita do BiH se bolje upoznavali, međusobno, ali i sami sebe.
Planirana aklimatizacija na Großvenedigeru se nije mogla službeno realizirati zbog loše prognoze. Pristala sam na prijedlog da krenemo dan ranije od planiranog prema masivu Monte Rosa, upravo iz razloga – aklimatizacija. Još sam uvijek zahvalna na tom jednom danu više. Tako smo Josip i ja krenuli 15. srpnja put Italije, vožnju prelomili u okolici Bergama i na srijedu, 16. srpnja stigli u čarobno mjesto Alagna Valsesia na nadmorskoj visini od oko 1200 metara. Žičara nas je u tri etape podigla na gotovo 3200 metara visine. Noćenje smo imali rezervirano u Rifugio citta di Mantova, nadmorska visina od 3498 metara. To poslijepodne i noć jedini zadatak je bilo prilagoditi se visini.
Četvrtak, 17. srpnja 2025.
Olujni vjetar je omeo planove većine planinara na domu. Mnogima je tih nekoliko sati bilo ključno hoće li uspješno stići do planiranog cilja ili ne. Josipu i meni je današnji cilj bio doći do Rifugio Gnifetti na visini od 3647 metara, ostaviti višak stvari i uspeti se na Piramide Vincent, 4215 mnv, te se vratiti na isti Rifugio gdje je plan pridružiti se ostalim školarcima. Uspješno. Tijekom uspona smo, uz niz kraćih, napravili jednu dužu pauzu, dok smo sjedili u snijegu i grickali čokoladice, razgovarali o općem fizičkom stanju (o psihičkom smo davno prestali) pogledom na sat ustanovili smo da smo na točno 4000 metara. 4000. 4000! Sreća. Istinska sreća. Nas dvoje u navezu, čista bjelina snijega i leda okolo, šiljati snijegom prekriveni vrhovi na horizontu, sunce visoko na nebu. Da, moje zadovoljstvo samom sobom, nama, dosadašnjim postignućima je bilo veliko. Vrativši se u dom na zasluženi odmor, željno smo iščekivali dolazak ostatka grupe iz Zagreba. Ah, ta visinska bolest.
Petak, 18. srpnja 2025.
Polazak u 6.15h – relativno kasno za ovakve prilike, ali takve su bile okolnosti. Današnji cilj – Signalkuppe (tal. Punta Gniffeti) i planinarski dom Margherita na visini od 4554 metra. Članovi naveza su se formirali još večer prije nakon zajedničke večere. Navez smo sačinjavali Igor, Matea, ja i Igor, tri školarca i alpinist. Igor je zadao i održavao ritam hodanja tako da pomislih da bih danima mogla hodati po snijegu i ledu. Nakon nekoliko kraćih pauza, hvatanja trenutaka fotografijama, smijeha, nekontroliranih uzdaha „wow, kako je lijepo“ negdje na visini od 4300 metara osjetili smo težinu uspona – noge su postale teže, korak nespretan… Razum i želje su tada sklopili kompromis – još sporiji tempo i još manji korak. Tu smo, vidimo dom, pa makar nam još sati trebali za uspon. Shvatih tada koliko želja za ciljem u meni može biti snažna. Srećom, imali smo idealne uvjete za uspon. Dolazak na dom Margherita 10.00h. Kava, čvarci, slatko. Međusobne čestitke. Ponos. 4554.
Subota, 19. srpnja 2025.
Slušaš o njima najmanje pola godine, spominju se gotovo na svakom predavanju, na svim vježbama učiš i vježbaš sisteme upravo izvlačenja unesrećenog iz – špalte. Pukotine u ledenjacima. Vidljive, nevidljive, plitke, duboke, uske, široke… Od prvog pogleda u jednu od njih hvatala me jeza. Gdje joj je dno? A ove godine ih je na ledenjaku na masivu Monte Rosa mnogo. Zašto ne bismo upravo uskočili u jednu, tu je odmah pored doma, a školarci će nas izvući – alpinisti su posebna vrsta ljudi. Ne nužno normalni, ali posebni. I tako smo mi, školarci, uz pomoć instruktora i alpinista vježbali sustave podizanja tereta/osobe iz pukotine – sv. Bernard, Švicarski škripac, momački potez… I dalje me zebe duša kada pogledam u špaltu. Vidim Elsu i Olafa kako mašu s dna tog ledenog kraljevstva. Predivno je.
Nedjelja, 20. srpnja 2025.
Nacionalni Park Gran Paradiso. Kaže voditelj škole da nam je to sada maturalac. Zadovoljili smo uvjet više planinarske škole i hodali po najmanje jednom ledenjaku. Sada hodamo po tisuću i jednoj serpentini uređene staze od Ponta u dolini Aoste do doma Rifugio Vittorio Emanuele II. Nagrađujemo se istraživanjem gastronomske ponude na domu dok se aklimatiziramo na visinu od 2735 metara nad morem. Dan provodimo odmarajući se, testirajući prijateljstva društvenim igrama i hvatajući svisce. Znakovi visinske bolesti?
Ponedjeljak, 21. srpnja 2025.
Čekamo bolje vremenske uvjete. Uhvatili smo nekoliko sati stabilnog i sunčanog vremena i „prošetali“ od doma do početka ledenjaka. I dalje bezuspješno hvatamo svisce.
Utorak, 22. srpnja 2025.
4.40 pokret pod čeonim lampama, skakutanje po kamenim blokovima, miješanje i mimoilaženje s još stotinom drugih planinara. Bijasmo nagrađeni predivnim gorućim izlaskom sunca na stijenama okolnih vrhova.
U gotovo pa identičnom sastavu, navez Igor, Matea, Martina – ali sada Ivona, se oko 9.30h uspeo do kipa Madone i vrha Gran Paradiso na 4016 metara. Kao na pokretnoj traci izmjenjivali su se navezi na vrhu, stazom kao kružnim tokom da se ne stvaraju gužve budući se na vrh dolazi u derezama po kamenu. Brzinsko fotografiranje, pogled na okolne vrhove i spust prema pogodnom mjestu za odmor.
Poslijepodne je, nakon okupljanja svih školaraca na domu, slijedio spust u dolinu, povratak u realnost, završetak maturalca, završetak Više planinarske škole 2025.
Hvala instruktorima i alpinistima iz Matice. Hvala ekipi školarcima. Odradili smo odličan posao, fizički i mentalno 🙂
Vidimo se u planini!
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.