Gran Paradiso, ITA, 22.-24.07.2026.
Tekst: Dino Arbanas
Fotografije: sudionici uspona na Gran Paradiso
Od Monte Rose do Aoste: Prvi dašak civilizacije
Nakon odrađenog i posljednjeg dijela službenog školovanja na Monte Rosi, uslijedio je fakultativni dio naše talijanske avanture: pridružili smo se visokogorskom kampu u organizaciji HPD Zagreb-Matica. Spustili smo se u dolinu, u mjesto Alagna Valsesia, gdje smo prvotno i ostavili vozila. Predstoji nam tri sata vožnje do Aoste, gdje ćemo prenoćiti prije polaska na Gran Paradiso.
Smještaj je bio i više nego korektan, no najbolji dio večeri svakako je bilo prvo tuširanje nakon nekoliko dana na planini. Neopisivo dobar osjećaj! Svježi i oprani, krenuli smo u istraživanje grada. Jedva 50 metara od apartmana naišli smo na zgodno svratište u kojem poslužuju lokalno craft pivo. Kakvi bismo mi to bili turisti da se ne prepustimo hedonističkim porivima i ne kušamo autentične lokalne proizvode?
Nakon kraće degustacije nastavili smo u istom ritmu pa smo odlučili istražiti i lokalnu kulinarsku ponudu. A u Italiji nema ničeg autentičnijeg od zalogajnice koja poslužuje hamburgere i kebab. Siti smo se vratili na početnu lokaciju i nastavili druženje uz čašicu razgovora. Postupno nam se pridruživalo sve više članova naše male ekspedicije. Prije odlaska na spavanje, simpatično osoblje lokala donijelo nam je račun za koji smo posumnjali da je malo “tanak”. To smo pripisali njihovoj omamljenosti od prekomjernog korištenja parfema koji mirišu na egzotični duhan. Ah, ti Talijani…
Doručak šampiona i uspon prema Rifugio Vittorio Emanuele II
Nakon ugodno prospavane noći popakirali smo stvari i krenuli na sastanak prije polaska za Nacionalni park Gran Paradiso. S obzirom na to da su tema ovog putovanja autentične talijanske lokacije, doručak i sastanak prije puta odrađeni su u lokalnom McDonald’su. Sudeći po brzini usluge, pretpostavljam da i ondje koriste iste parfeme kao i momci u jučerašnjem bircuzu.
Na parkiralište nacionalnog parka stigli smo oko 11 sati. Uslijedilo je završno pripremanje opreme, nakon čega smo lagano krenuli prema našem današnjem odredištu – planinarskom domu Rifugio Vittorio Emanuele II, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 2735 metara. Staza do doma je dugačka oko 5 kilometara, uz ugodnih 800 metara visinske razlike. Početni dio vodi makadamskom cestom, koju ubrzo zamjenjuje šetnja serpentinama kroz relativno gustu šumu. Kako su vrijeme i visina odmicali, šuma se prorjeđivala. To nam je otvorilo prekrasne poglede na masiv Gran Paradiso i okolne planine, ali nas je i izložilo suncu koje nas je lagano pržilo sve do doma. Na putu smo susreli velik broj planinara svih dobnih skupina. U pojedinim trenucima čovjek bi pomislio da je na Sljemenu zbog nevjerojatne gužve.
Svisci, Skiwasser i hobitski smještaj
Do doma stižemo oko 13 sati, gdje otkrivamo magično, rekuperirajuće bezalkoholno piće “Skiwasser” – kombinaciju sirupa od maline, limunova soka i mineralne (ili obične) vode. Dok sjedimo, nismo sigurni uživamo li više u tom osvježavajućem soku ili u pogledu na krajolik oko doma, koji je smješten uz jezero i okružen visokim, strmim planinama. Cijelu priču zaokružuje lokalna kolonija velike obitelji svizaca. Oni su ovog puta imali sreće jer su preživjeli nekoliko naših neuspješnih pokušaja otmice i pretvaranja u kućne ljubimce. Više sreće dogodine, Martina!
Do kraja dana zadržali smo lagani tempo: raspoređivanje po sobama, popodnevni spavanac, pa večera. Veći dio grupe spavao je u izdvojenoj depandansi lociranoj iznad glavnog objekta, dok je manji dio nas raspoređen u “sobe” predviđene za četiri osobe, s dva kreveta na kat. Riječ “sobe” stavljam pod navodnike jer bi Frodo, Sam, Merry i Pippin teško stali u tako skučen prostor, a kamoli četiri malo krupnije odrasle osobe. Razmak između stropa i gornjeg kreveta iznosio je u najboljem slučaju pola metra. Zbog toga su ozljede glave bile svakodnevica – nakon desetog udarca u strop jednostavno sam prestao brojati. Večera je bila korektna, u dva slijeda uz desert. Nakon jela ostali smo u društvenim prostorijama igrati društvene igre, sve dok nas osoblje oko 22:00 sata nije “pomelo” na spavanje.
Dan za aklimatizaciju i zagrebačko “glonđarenje”
Jutarnje buđenje popratio je doručak koji nije bio loš, ali mu je ipak nešto nedostajalo. Kruh i namazi su u redu, no bilo bi dobro da je u ponudi bilo i nečeg konkretnijeg (jaja, sir, meso, bolonjez i sl.), jer su ovo ipak zahtjevnije ture. Plan za drugi dan bio je lagana aklimatizacija – uspon od doma do prvog leda na stazi. Na ovom dijelu ture pridružilo nam se nekoliko planinara koji nisu bili s nama na Monte Rosi, kako bi osjetili veće visine. Usput smo htjeli provjeriti kakav nas teren čeka, jer sutradan krećemo u ranojutarnjim satima, po potpunom mraku.
Prvi dio terena karakteriziraju ogromni kameni blokovi i krupniji sipar na pojedinim mjestima. Hodanje u velikoj grupi po takvom terenu nije osobito brzo, no brzina ovdje nije ni poželjna zbog potencijalnih opasnosti. Zagrebački planinari u grupi ovo su prigodno nazvali “glonđarenjem” – to je onaj termin s kojim se čak i AI muči da ga prepozna i prevede. Nakon tog prvog dijela staze, krenuli smo uzbrdo po hrbtu litice, mjestimice prelazeći potok koji nas je pratio. Nakon otprilike dva sata hoda grupa se razdvojila. Kako bi se sačuvala snaga za ključni sljedeći dan, dio grupe vratio se istim putem natrag, dok je drugi dio – sastavljen od neaklimatiziranih planinara i planinarskih entuzijasta – nastavio dalje s usponom.
Vježbe na “grebenu” i moralna dilema oko “svetog oltara”
Po povratku u dom dogovorene su popodnevne vježbe, no prije njih ostalo je dovoljno vremena za kratki odmor i “ubijanje oka”. Vježba je uključivala skraćivanje, kretanje i komunikaciju u navezu po simuliranom vršnom grebenu. Pokazano nam je kako omotati uže iz naveza na spiralni klin, kolokvijalno zvan “svinjski repić”. To radimo zato što je vršni greben Gran Paradisa prilično izložen pa se ovom tehnikom znatno povećava sigurnost planinara.
Nakon odrađenih vježbi, dok smo čekali večeru, kroz razgovor s kolegom planinarom došao sam do spoznaje o zajedničkom problemu – probavnim tegobama. Uzročnik se nije mogao točno utvrditi, no pokazalo se da je nekolicina drugih planinara imala slične smetnje. Teorije su bile razne: od vode u domu pa sve do McDonald’sa u Aosti. Za razliku od Monte Rose, ovdje je voda nepoznatog porijekla deklarirana kao pitka, no moguće je da naši želuci jednostavno nisu navikli na taj tip vode.
Kao i u domu Rifugio Città di Mantova, ni ovdje nema klasičnih toaleta. Riječ je o čučavcima kakve većina nas s ovih prostora nije vidjela još od služenja vojnog roka u bivšoj državi. No, nije sve tako sivo! Tijekom šetnje oko doma, jedan je kolega uočio normalnu WC školjku (doduše, bez daske, ali tko u toj situaciji bira?) i nesebično podijelio svoje otkriće. Ispod doma nalazi se druga depandansa s vanjskim toaletom u kojem je otkriven ovaj “sveti oltar”. Tu smo se odmah našli pred moralnom dilemom: podijeliti novootkriveno bogatstvo s ostatkom grupe ili sebično sačuvati ovu malu oazu mira? Nakon kraćeg preispitivanja savjesti, odlučili smo prešutjeti otkriće iz pragmatičnih razloga – kako bismo izbjegli gužvu na jedinom normalnom WC-u i sačuvali limitirane zalihe čistog donjeg rublja. Izreka kaže: “All is fair in love and war“, no mislim da u ovom slučaju puno bolje zvuči: “All is fair in love, war and bathroom emergencies“. Večera je bila jednako solidna kao i prethodnog dana, uz jedinu primjedbu da su nas ovaj put zaobišle repete. No nećemo im previše zamjeriti. Za sljedeći dan dogovoren je izlazak na teren u 3 sata ujutro. Umjesto klasičnog doručka, s osobljem doma dogovorili smo da nam pripreme termosice s toplim čajem i sendviče. Uslijedilo je pakiranje opreme i odlazak na spavanje dok je vani još bio dan.
Uspon na vrh po mrklom mraku
Buđenje u 2 sata u noći, brzinsko spremanje i izlazak na teren po mrklom mraku. Staza nas vodi istim putem kojim smo prošli jučer. Tempo je ubrzan, ali održiv; taman toliko da nam ne bude hladno. Vjetar lagano puše, a noćne temperature nisu nimalo ugodne i postepeno padaju kako se penjemo. Kroz šapat se u mraku ponovno spominje ono naše famozno “glonđarenje”.
Nakon otprilike dva i pol sata hoda, sunce polako počinje izlaziti. Radimo kratku pauzu kako bismo uživali u svitanju u Alpama. Riječi jednostavno ne mogu dočarati taj trenutak pa slobodno pogledajte prizore u galeriji. Nakon pauze slijedi tehnički zahtjevniji dio staze koji zahtijeva maksimalnu koncentraciju, povećan oprez i, naravno, održavanje veće distance među planinarima.
Nešto prije 7 sati izbijamo na plato na oko 3700 metara nadmorske visine gdje počinje ledenjak. Tu stavljamo obaveznu zimsku opremu: dereze i cepine, dok su nam kacige na glavama od samog početka. Vežemo se u unaprijed dogovorene naveze i laganim tempom krećemo prema našem konačnom odredištu. Snijeg i led još uvijek dobro drže jer sunce nije stiglo zagrijati i omekšati teren. Sljedeća dva sata našu stazu čini kombinacija zaleđenih strmina, snježnih ravnica i poneke pukotine (špalte).
Što se više bližimo vrhu, gužva postaje sve veća. Manji navezi s lokalnim talijanskim vodičima pretječu nas na strminama gdje to možda i nije najpametnije raditi. Uz domaće vodiče, ovdje je i mnoštvo drugih grupa – od onih vrhunski opremljenih, pa sve do onih za koje se s pravom možemo zapitati hoće li uopće živi i u jednom komadu stići gore ili dolje. Nailazimo na prekratke naveze, prevelik broj ljudi u jednom navezu, potpuno nepostojanje naveza, pa čak i na “dereze” koje to zapravo nisu (poput običnih žabica).
Kao u redu u Lidlu: Uspon na vrh Gran Paradisa
Sam završni uspon podsjećao je na čekanje u redu na blagajni u Lidlu. Jedina je razlika bila u tome što vas Talijani povremeno divlje pretječu sa strane. Iako se i to da doživjeti tijekom sezone na obali. Dolaskom točno pod vrh, na mjestu gdje počinju sajle i klinovi, skidamo dereze. Skraćujemo razmak između ljudi u navezu, ostavljamo štapove i cepine te lagano krećemo uz strmu stijenu. Sigurno i polako, koristeći upute s jučerašnjih vježbi i svladavajući posljednju prepreku – ljestve s malim prevjesom – konačno izbijamo na sam vrh.
Na vrhu 4061 metara visine nas dočekuje prepoznatljiv kip Gospe, gdje radimo nekoliko brzinskih fotografija za uspomenu. Zbog spomenute kolone ljudi koja pritišće iza nas, na samom vrhu nema dugog zadržavanja. Ubrzano se, ali krajnje oprezno, počinjemo spuštati.
Tijekom spusta upadamo u potencijalno problematičnu situaciju. Od mjesta gdje smo ostavili opremu staza se račva: lijevi put vodi gore prema vrhu, dok se s druge strane nalazi smjer za spuštanje. Na putu prema dolje, ispred nas su se odjednom stvorila dvojica planinara (Poljaci ili Slovaci). To je onaj tip ekipe koja ljeti, u podne, s pola litre vode u ruci kreće u japankama na Biokovo. Unatoč jasnim upozorenjima, oni su nekim svojim čudnim i opasnim prečicama krenuli prema vrhu. Očito su smatrali da su predobri da bi s nama, ostalim smrtnicima, čekali u redu za uspon.
Povratak u dom i zasluženi predah
Nakon što smo stigli do mjesta gdje nam je ostala oprema, ponovno se pripremamo za ledenjački teren i nastavljamo silazak. Opet upadamo u nesnosnu gužvu. Čekanje na sam spust, barem u ovom prvom dijelu odmah ispod vrha, trajalo je dulje nego uspon. Sunce je već visoko pa teren postaje problematičan: snijeg je mekan, a led se opasno topi. Ipak, nije to ništa na što nas planinarska škola i naši instruktori nisu unaprijed pripremili. Za povratak biramo malo drugačiju, neznatno dulju rutu kako bismo izbjegli tehnički zahtjevan dio koji smo prošli ujutro.
Silaskom s ledenjaka spremamo užad i ledenjačku opremu. Nastavljamo “glonđariti” prema domu po već dobro poznatom, krševitom terenu. Umorni, premoreni i ponosni, do doma stižemo oko 15 sati.
Uzimamo prijeko potreban predah uz iće i piće te hvatamo još nekoliko fotografija prije konačnog pokreta prema dolje. Međusobno se pozdravljamo i u nekoliko odvojenih grupa spuštamo se prema vozilima – ovime smo službeno stigli do kraja našeg zajedničkog putovanja. Spustivši se do parkirališta, ostavljamo Gran Paradiso iza sebe, s nadom da ćemo mu se jednog dana ponovno vratiti.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.