Großglockner, Monte Rosa, Mont Blanc, srpanj 2024.
Tekst: Josip Bišćan (Osmica Karlovac, GVS HPD Zagreb Matica)
Foto: sudionici tura na Monte Rosa i Mont Blanc

Ideja o usponu na Mont Blanc se vjerojatno već počela rađati objavom plana VPŠ (više planinarske škole) 2024. u organizaciji HPD Zagreb – Matica, međutim, uključujem se početkom godine, kad mi Panci govori o planovima u nastajanju. Naime, sredinom srpnja bi škola trebala na Monte Rosu, nakon čega bi, jedino logično, bilo nastaviti na Mont Blanc. U početku je bilo uključeno puno više ljudi, no kroz mjesece i kroz razne iteracije ostaje nas šest. Odlučujemo se za dva naveza, od čega svaki putuje svojim autom, oba krcata opremom.
U međuvremenu se također pripremamo vježbama na Tunelu preko tjedna, a vikendima u planinama gradimo kondiciju. Prvi korak smo već uradili 6.-7. srpnja, kad je VPŠ išao na Großglockner. Uspon nismo izveli do kraja zbog lošeg vremena, no imali smo inicijalnu aklimatizaciju smješteni u Erzherzog Johann Hütte na 3454 m, kao i tehničke vježbe na ledenjaku.
Konačno dolazi i dan pokreta, u srijedu 17.7. popodne krećemo Panci, Slaven i ja iz Zagreba putem Padove, gdje ćemo noćiti, da razlomimo putovanje i budemo svježi za uspon na Monte Rosu. Drugi navez, koji sačinjavaju Željko, Dario i David, kreće u ponoć i direktno voze u Alagna Valsesia, gdje se sljedeći dan sastajemo s njima, kao i s voditeljem VPŠ Ivanom, instruktorima iz redova AO i GVS HPD Zagreb-Matica te ostatkom školaraca. Slijedi ulazak na žičaru te se u tri dionice dižemo do posljednje stanice od kuda pješice nastavljamo do Rifugio città di Mantova na 3498 m. Pogledi na ledenjak i vrhove oko doma su prekrasni, uživamo koliko možemo, ali ubrzo nakon večere idemo u krevet. Sljedeći dan iskorištavamo u potpunosti radeći vježbe iz kurikuluma škole i gnjavimo instruktore nebrojenim detaljima, ali uz to ipak postižemo nama dragi uspjeh: savladavamo uspon na Punta Gnifetti, tj. do Capanna Margherita, najvišeg planinarskog objekta u Europi na 4554 m nadmorske visine. Taj dan noćimo na Rifugio Gnifetti, malo ponad Rifugio città di Mantova. Za večerom čujem Pancija kako kaže “A kaj vi mislite, da…” i već se psihički pripremam, jer znam što slijedi, budući da su te ideje uvijek iscrpljujuće, koliko su i odlične. Rezultat te nedužne rečenice je bio da, dok se sljedeći dan većina VPŠ spušta u Allagnu, četvero instruktora uključujući Pancija te nas troje školaraca se upućuje na uspon na obližnji Balmenhorn 4167 m. Mislim si kako sam umoran i kako je to zadnja stvar koja mi treba u životu umjesto odmora prije Mont Blanc, ali žaba-voda. Uspon nas je nagradio odličnim vremenom i prekrasnim pogledima na Monte Rosu, Mont Blanc, Matterhorn… Pola dana čistog uživanja, nakon kojeg smo napunili dušu i baterije. Međutim, vrijeme nikog ne čeka i na spustu gotovo trčečim korakom hvatamo žičaru i spuštamo se u Allagnu i tu se nažalost razilazimo s ostatkom VPŠ: neki kreću put Hrvatske, neki imaju druge planove za godišnji, a naš auto kreće prema Aosti, za prvim navezom koji je krenuo nekoliko sati prije.

U Aosti se prisjećamo čuda civilizacije: tekuće vode, toaleta i tuša, kao i supermarketa, ali i javne praonice rublja s prikladno smještenim kafićem pored. Međutim, stvari ne slute na dobro, vremenska prognoza na Mont Blanc nije povoljna, očekuje se pogoršanje i dvadesetak centimetara novoga snijega. Sve bi se trebalo smiriti dan kasnije, tako da je odluka ostati dodatnu noć u Aosti i odmarati dok ne prođe nevrijeme. Gledam lica oko sebe, a u sebi likujem da ću imati vremena za odmor. Ostatak vremena sortiramo opremu, podešavamo dereze i sve one male visokogorske radosti.
Konačno u ponedjeljak 22.7. stižemo u Chamonix-Mont-Blanc. Prvo kupujemo karte za žičaru te imamo slaba dva sata koja iskorištavamo maltretirajući osoblje na info pultu oko opcija povratka, bacamo pogled u trgovinu s opremom i punimo se kavom i hranom. Vraćamo se na parking te počinje presvlačenje i tovarenje opreme na ruksak. U tom procesu su naša dva auta zauzela četiri parkirna mjesta i pola trake uz njih, dok smo raspodijelili tko će što nositi i pobrinuli se da nešto nismo zaboravili. Žalimo se kako su ruksaci preteški te se ukrcavamo na žičaru do Aiguille du Midi. Na vidikovcu vrijeme predivno, pogledi izvlače suzu na oko. Vidi se gotovo cijela naša sutrašnja ruta, što je možda izvuklo i drugu suzu na oko. Jedva se odvajamo od vidikovca te nastavljamo do ledenog tunela koji vodi prema Refuge des Cosmiques, do kojeg ima približno 200 m spusta. Kasno je u danu, snijeg je mekan, a greben strm i uzak te na nekim dijelovima spust nije jednostavan. U Refuge des Cosmiques stižemo nekoliko sati prije večere. Gostim se toplim napitkom i odličnim kolačima uz utjehu da mi to zaista treba, a ne radi se o mojoj neumjerenosti. Tu saznajemo da Slaven odustaje od daljnjeg pothvata, budući da osobnom procjenom na osnovi do tad viđenog, smatra da je tako bolje. Teška srca prihvaćamo tu odluku, iako znamo da je Slavenu bilo još teže je donijeti. Odlazim na spavanje do večere. Na večeri još padaju zadnji dogovori: budimo se u 1 h kao i većina posjetitelja doma te nakon doručka krećemo. Izbor hrane na večeri i doručku je bio nama čudnih kombinacijma, no kad smo se sjetili da smo ipak u Francuskoj, prestale su sve naše unutarnje borbe (a i znali smo da u ruksacima imamo čvaraka).
To je to, izlazimo iz doma, formiramo naveze, u prvom navezu idu David, Dario i Željko, a u drugom smo samo Panci i ja. Navezivanje i mali tehnički problemi s derezama nam uzimaju nešto vremena te krećemo tek oko 2:30. Kolona svjetala čeonih lampi je već daleko ispred nas i pruža se uz cijelu padinu. Prvi dio koji moramo savladati je uspon na greben Mont Blanc du Tacul. Staza se pruža u strmim odsjecima prema gore te onda cik-cak priječi padinu. Uspon je dugotrajan, ponegdje koristimo dva cepina na strmim dijelovima ili za prevlačenja preko nakupina snijega i ukopavamo se dok ostatak naveza preskače manje pukotine, kojih na sreću nije bilo puno. Uspon pod svjetlom čeonih lampi ima svoje prednosti, budući da nam njihovo ograničeno svjetlo ne omogućava vidjeti serake i ledopade ponad nas i ledene piste ispod nas, koje završavaju 2000 m niže u Chamonixu.

Konačno na grebenu Mont Blanc du Tacul hvatam nešto tekućine i žvačem Frutabelu za snagu, ali nemamo vremena za gubiti, budući da znamo da najgore tek slijedi: uspon uz lice Mont Maudit, što moramo obaviti za vrijeme čvrstog dobrog snijega. Satnica nam nije prijatelj. Konačno sa zrakama prvog sunca stižemo u podnožje Mont Maudit i bio bih sretniji da smo tu sat ranije. Susrećemo dvojicu penjača koji se okreću i vraćaju istim putem. Stavljam cepine u penjački položaj i isprobavam snijeg, nije toliko loše. Na početku uspona je detaljić koji bi obradovao ponekog boulderaša pa se Panci ukopava svojim cepinima, dok ja kombiniram što i kako preko toga. Na moju radost, cepini i vrhovi dereza grizu u još tvrdi snijeg i dva giba kasnije sam gore. Vidimo da smo u boljoj situaciji nego smo se nadali i obojica ujednačenim ritmom nastavljamo uz padinu. Gubimo nešto vremena i živaca na mimoilaženje s dvije grupe koje se spuštaju po padini. U gornjem dijelu se nagib povećava i tu je snijeg nešto već mekši pa je potreban udarac cepinom više za sigurnost. Već zadihani, izlazimo na vrh padine koji prelazi u dio u hladu i tu nas dočekuje prvi vjetar. Odmah nastavljamo ledenim prečnicama iznad velikih pukotina do sigurnijeg dijela grebena, gdje nas čeka prvi navez. Kratka pauza i sreća što smo uspješno popeli. Tu nas je teren počastio blažom stazom i još dobrim uvjetima, tako da je konačno bila prilika napraviti fotku više. Da smo samo znali što nas čeka…
Sreća nije dugo trajala, budući da se ona prognoza o dvadesetak centimetara novoga snijega pokazala točnom. Vadimo po jedan štap da si bar nekako pomognemo, jer nam noge proklizavaju. Napredak je spor i mukotrpan, izmjenjujemo se u vodstvu, no snijeg, sve veća strmina i sve jaći vjetar troše ogromne količine energije. Konačno, izlazimo na položeniji dio i tu se već vidi zadnji uspon prema samom Mont Blanc. Hladno je, vjetar je neumoljiv, gladni smo, komentiramo kako se osjećamo, dok radimo kratku pauzu. Brzinski se rekuperiramo, svatko u sebe baca što može i spremamo se na zadnji napor. Ovdje Panci preuzima vodstvo naveza i krećem lagano za njim. Službene brojke su navodno bile oko – 10 °C i vjetar 40 km/h, iako sunce neumoljivo sije. Mičem svim prstima ruku da ih pokušam održati ne drvenima i gledam u “leptir” na podu s nadom da će se pomaknuti, kako bih mogao napraviti sljedeći korak i time se imalo utopliti. Svakih nekoliko serpetina podignem pogled prema vrhu, koji uvijek izgleda isto, nimalo bliži. Nakon jedne vječnosti u tom limbu, hvata nas oblak, ali – na vrhu. Nema pogleda, niti na prvu ne vjerujem da smo tamo, no ubrzo se svi skupljamo i shvaćamo da smo uspjeli – Mont Blanc 4810 m.
Zbog uvjeta na vrhu se ne zadržavamo dugo i nakon par fotki se upućujemo na spust po suprotnoj strani grebena, tj. prema Refuge du Goûter. Greben je ponegdje malo uži i izmjenjuju se dijelovi sa slabijim i jaćim vjetrom, no nizbrdo je ipak lakše te kroz neko vrijeme stižemo do skloništa Vallout. Prva prilika da smo nakon nekoliko sati sklonjeni od vjetra, jedemo i pijemo. Oni čvarci sada vrijede više nego svoju težinu u zlatu. Problem je što kasnimo, još smo visoko, ne stižemo na tramvaj, ne stižemo na žičaru. Dok odmaramo raspravljamo što dalje i odlučujemo se ipak ne spavati na Vallout, već nastaviti spust u smjeru Refuge du Goûter. U međuvremenu i kontaktiramo Slavena u Chamonixu. Uvjeti vani su ipak nešto bolji, nastavljamo marš nizbrdo. Nakon nekog vremena, zove me Ivan i kaže da nam je Slaven rezervirao smještaj u Refuge du Goûter. Nikome nije jasno kako nam je uspio osigurati smještaj u domu bukiranom dvije godine unaprijed, ali objeručki prihvaćamo. Spust do doma je već sad vruć i snijeg je raskvašen, ali se više ne moramo žuriti. U domu nas bez problema primaju i smještamo se po nekoliko soba, gdje su imali slobodne ležajeve. Cijena smještaja je konkretna i uz to nam nude večeru i doručak za dodatnih 70 € za što se ipak nismo odlučili. Ekipa se sprema na spavanje, Panci i ja još par sati pijuckamo najskuplju pivu ikad, tamanimo zadnje čvarke i komentiramo život. Slijedi 8 sati sna u komadu.

Ujutro se budimo prije domaćina, spremamo i odlučujemo odmah za pokret, bez jutarnje kave. Spust s Refuge du Goûter vodi prvo dijelom zaleđenog grebena do skloništa, gdje nas dočekuju suhe stijene. Nastavak spusta je po sajlama preko kamenih gromada uz Grand Couloir te ide relativno sporo. U jednom trenutku se približava helikopter i kruži oko našeg položaja. Ispred nas je grupa s lokalnim vodičem, koji nam daje znak da stanemo. Dvoje spašavatelja se spušta iz helikoptera na poziciju dvadesetak metara ispod nas, gdje se nalazi dvoje unesrećenih. U par navrata ih oboje podižu u helikopter i transportiraju do obližnjeg skloništa s heliodromom. Divimo se brzini i smjelosti spašavatelja te nadamo da su unesrećeni u dobrom stanju. Kad smo se uvjerili da je akcija gotova, nastavljamo spust.
Nakon nešto otpenjavanja, dolazimo i do zadnjeg detalja, prijelaz preko Kuloara. Već smo svjedočili pri silasku kako se kotrlja kamenje, no Kuloar još uvijek nije na suncu i vani je još hladno. Malo osluškivanja i svi brzinski uspješno prelazimo. Spuštamo se do kraja ledenjaka Tête Rousse, od kuda nas vodi suha pješačka staza do stanice tramvaja Tramway du Mont-Blanc – Terminus du Nid d’Aigle, koja je trenutačno u obnovi, no dnevno pošalju 2 – 3 tramvaja. Do sljedećeg tramvaja imamo nešto više od sat vremena i to iskorištavamo da se javimo doma, osušimo odjeću i pospremimo opremu u ruksake.
Tramvaj nas vozi u Saint Gervais, udaljenom dvadesetak kilometara od Chamonix-Mont-Blanc, do kojeg konačno hvatamo lokalni autobus. Slaven nas već zove po putu, govori mi na kojoj stanici moramo van da smo najbliže autima. Naš dobri duh nas zaista i dočekuje na autobusnoj stanici. Brzinsko presvlačenje i avanturu završavamo na burgerima i pivi. Željko, Dario i David kreću na dugu vožnju doma, a nas trojica još radimo krug po Chamonix. Javlja se i Ivan da dolaze u Chamonix te imamo još jedno okupljanje, gdje prežvačemo dojmove.
Iako je u ovoj priči o Mont Blancu na vrhu bilo pet ljudi, to nije samo njihov uspjeh, nego cijelog tima iza kulisa. Tu su svi koji sa nas obučavali, upućivali, pazili što se događa na terenu i prikupljali informacije kako bismo bili sigurniji i što su nas bodrili u svakom trenutku.

Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.