IN MEMORIAM: Zlatko Bučar (04.08.1929.-23.10.2020.)

Dana 23. listopada 2020. prestalo je kucati veliko planinarsko srce Zlatka Bučara.  Grad  Karlovac, „Osmica“ društvo za planinarenje, istraživanje i očuvanje prirodoslovnih vrijednosti i planinarsko društvo  »Dubovac«  ostali su bez predanog planinara, vodiča i pedagoga. Bezgranična  je  bila  Zlatkova  ljubav  prema  prirodi,  prema  planinama, prema svemu lijepom i plemenitom, a njegova ljubav prema ljudima bila je nemjerljiva. Ljudi  su  ga  voljeli  i  vjerovali  mu,  a Zlatko je vjerovao ljudima i nadasve – volio ih je.

Zlatko je  rođen  04. kolovoza 1929. u Karlovcu. Osnovnu školu i Gimnaziju završava u Karlovcu. Upisuje Prirodno matematički fakultet gdje diplomira 1954. godine i postaje profesor biologije. Kao profesor radi na više karlovačkih srednjih škola. Većinu svog života posvetio je planinama i planinarima.  Planinarenjem se počinje baviti kao član planinarskog društva sveučilišta „Velebit“ iz Zagreba, a po povratku u Karlovac postaje član PD „Dubovac“ 1954. godine. Član DPIOPV „Osmica“ postaje od njenog osnivanja, 2015. godine. Obišao je planine Hrvatske, Italije, Slovačke, Slovenije, Austrije i Njemačke. Osvaja najviši vrh Španjolske Teide (3718m) na otoku Tenerife 1980.g. Neumorni je organizator i vodič mnogih planinarskih izleta i pohoda. Naročito je zapažen njegov rad s mladima. Poseban doprinos dao je izgradnji   planinarskog doma na Vodicama na Žumberku. Bio je omiljeni domar na oba doma kojim upravlja PD Dubovac, i na Kalvariji i na Vodicama.

Obnašao je mnoge odgovorne dužnosti u društvima kojima je bio član, a predsjednik planinarskog društva „Dubovac“ bio je u razdoblju od 1993-1994. godine. Za svoj rad dobio je mnoga zaslužena priznanja: Brončani, Srebrni i Zlatni znak HPS-a te 2001.g. Plaketu Hrvatskog planinarskog saveza. Proglašen je počasnim članom PD Dubovac, 2004.g. i Zaslužnim članom DPIOPV „Osmica“ iz Karlovca Ljubav  prema  planinama  Zlatko Bučar   prenio  je na mnoge naraštaje planinara i vodiča. Neka nam njegov rad bude primjer i poticaj da i dalje nastavimo planinariti istim žarom. Pamtit  ćemo  ga  kao  čovjeka  koji  je  svojim  iskustvom  uljepšao  naše  bavljenje  planinarstvom,  a  naše životne  putove  učinio  radosnijim  i  bogatijim  za  činjenicu  da  smo  poznavali  takvog  čovjeka  koji  je  hodao svijetom bezrezervno nas darivajući prijateljstvom.

U poznoj dobi, iako već narušenog zdravlja, rado se družio sa starim planinarskim prijateljima i kao uvijek udijelio bi nam koju mudrost. Nakupio ih se kroz svoj bogati život. Hvala ti profesore na svemu što si učinio za nas i za karlovačko planinarstvo. Neka ti je laka hrvatska zemlja.