Jalovec (2645 m), Špik (2472 m), (SLO), 24.-25.08.2024.
Tekst: Josip Bišćan (Osmica Karlovac, GVS HPD Zagreb-Matica)
Fotografije: sudionici izleta
Jalovec mi je već dugo u nekom kutku glave, a realizacija je konačno došla na red prošli vikend. Ana i ja planiramo rutu i logistiku izleta te jedini slobodni dom za noćenje dobivamo na Vršiču, Tičarjev dom. Znamo da oboje mislimo istu stvar, jer imamo zajedničku neispunjenu želju: “Nedjelja nakon Jalovca Špik?” – “Da.” Ekipa je mala i samo za poželjeti: Ana, Sanja i Davor iz GVS HPD Zagreb Matica te Martina iz Osmice i ja. Zbog prometnih gužvi se svi tek nalazimo u Kranjskoj Gori i ostavljamo jedan auto na parkiralištu u Planici, a s drugim idemo noćiti na Tičarjev dom. Sljedeće jutro je pokret u 6:00. Martina ima već kuhanu kavu u 5 i dan je u startu odličan. Anu stavljamo za vodiča dana, budući da je već prošla našu rutu, ali i kako je vodička pripravnica radimo i vježbu vođenja te odrađujemo cijeli protokol. Do kraja dana se pokazalo kako je Ana i više nego spremna i jedva čekamo ići na njezine izlete. Staza kreće od Vršiča prema Zavetišču pod Špičkom, uz malo spusteva i prolaska kroz šumu slijedi jači uspon do Zavetišča. Sunce nas kupa, terasa je predivna i uzimamo si pauzu. Na dalje već počinje upotreba ruku te se uz poneki ravni dio za predah uspinjemo skroz do grebena Jalovca. Već su nas do tad pratili predivni pogledi, međutim izlaskom na greben ulazimo u novu dimenziju. Uspješno dolazimo na vrh te si svakako uzimamo gore vremena za uživanje. Spuštamo se stazom na Kotovo sedlo, koja je osigurana sajlama i svakako jedna zanimljiva dionica koja traži koncentraciju. Izlaskom sa sajli spremamo opremu i spuštamo se prema domu u Tamaru. Pred kraj spusta je put prekriven blagim siparom i tu si dajemo oduška uz trčeći korak. U domu se družimo s grupom iz GVSa, koja kreće sutradan na Jalovec. Još 45 min do auta, pizza te povratak u Tičarjev dom, osim za Davora koji kreće doma, budući da ga dužnost zove na posao sljedeći dan. Ukupno 11,5 h; 16,3 km; 1550 m uspona.
U nedjelju ujutro pokret u 5:30, budući da auto parkiramo kod Mihovog doma. Krećemo prema Koči v Krnici, gdje nas dočekuju dva malamuta i prodaju se za malo pažnje. Ljubazna domarka kuha kave, iako joj radno vrijeme počinje za negdje 2 h. Uspon dalje ide stazom koja se uspinje u ponekad strmim serpetinama, priječi suha korita, sve dok par sati kasnije ne izlazimo na mali travnati greben. Lagani je vjetrić, sunce, alpsko cvijeće, priuštimo si ležati nekoliko minuta. Nazire se uspon i na kraju neki vrh. Prvo nas dočekuje sajla, koja je samo ispomoć i uspješno je savladavamo. Gledamo navedeni vrh i, iako baš ne odgovara oblikom, govorim si da je to Špik. Dolaskom na njega, Lipnicu, shvaćamo u kakvoj smo zabludi bili. Kako je Ana opisala, “pala mi je roleta na oči”. Špik stoji gromada u pozadini Lipnice, a mi padamo na pod i jedemo dok gledamo kamo moramo ići. Ima ljudi te promatrajući njih vidimo da je ruta sasvim prihvatljiva, iako nas je šokirala nagla impozantnost Špika. Svejedno, uz maksimalni oprez, priječimo stijene prateći sajle i uspinjemo se završni dio na vrh. Martina je ovaj put ponijela kuhalo, na vrhu kuha kavu, a ja vadim čvarke i duše su na mjestu. Odugovlačimo odlazak koliko možemo, no ipak krećemo i to stazom preko sipara na Kačji greben. Sipar je dubok, sitan, ekspresno skijamo dolje do ulaska u šumu. Put kroz šumu je beskonačan, sparina je nesnosna i gasim sve nepotrebne moždane funkcije, samo da se manje znojim. Tu i tamo koja sajla razbije monotoniju. Konačno izbijamo u podnožju kod potoka Pišnica, kojeg slijedimo prema Mihovom domu. Uz put radimo i još zadnju pauzu uz izvor guštajući u hladnoj vodi, iako smo 15 min do kraja. Ukupno 11h; 13,7 km; 1840 m uspona.
Izuzetno sam ponosan na skupinu ljudi s kojom sam bio i koja je uz maksimalnu koncentraciju i predanost izvela dva zahtjevna uspona u samo dva dana te im još jednom hvala na neponovljivom iskustvu.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.