Marmolada – Punta Penia, 27.07.2026.
Tekst: Marija Brazdičić
Foto: Marija Brazdičić, Stefan Tropčić
Kao savršena kruna i praktični nastavak našeg uspješno odrađenog visokogorskog kampa na masivu Monte Rosa i maturalca na Gran Paradisu (kojeg je kolega Dino kao i uvijek fantastično dočarao), uslijedio je odlazak na “Kraljicu Dolomita” – Marmoladu i njezin najviši vrh Punta Penia (3.343 m). Znanje, kondicija i aklimatizacija koje smo stekli tijekom kampa na Monte Rosi bili su najbolja ulaznica za ovu tehnički dinamičnu i cjelovitu kružnu rutu: uspon povijesnom feratom preko zapadnog grebena (Cresta Ovest), a silazak preko sjevernog ledenjaka (Ghiacciaio della Marmolada). Ova tura u jednom danu spaja sve čari visokogorstva: od strmog pješačkog pristupa i penjanja osiguranim klinčanim putovima, do prelaska pravog ledenjaka uz korištenje zimske opreme.
Dok je ostatak članova nakon završetka kampa zasluženo krenuo svojim kućama na odmor, kolega Stefan i ja odlučili smo iz ovog putovanja izvući apsolutni maksimum. Prije samog odlaska u Dolomite, iskoristili smo priliku i obišli kultni planinarski gradić Chamonix te se žičarom popeli na spektakularni Aquille du Midi (3.842 m) podno Mont Blanca. Nakon snježnih vizura i punjenja baterija u Francuskoj, kolega Josip dao nam je sjajan prijedlog (uz korisne savjete i važne tehničke detalje) – zašto na povratku ne uvrstiti i Marmoladu?
Pristup i ulazak u feratu Cresta Ovest
Krenuli smo rano ujutro (6 h) s parkirališta kod prekrasnog jezera Fedaia. Staza broj 606 odmah nas je dočekala strmim usponom, vodeći nas siparom i kamenjarom prema usjeku Forcella della Marmolada (2.896 m). Moram priznati da sam na toj prvoj dionici, dok je umor s kampa još bio u nogama, ozbiljno pomislila: “Pa je li mi ovo stvarno trebalo? Zar nije glava i tijelo već prošlo kroz preveliki napor gore na 4.554 metra?”. Taj ranojutarnji unutarnji monolog vjerojatno je u tim trenucima bio zajednički (neka me Stefan slobodno demantira), no korak po korak, planinarski inat i pogled prema gore brzo su razbili sve naše sumnje.
Prije samog ulaza u feratu dočekao nas je prvi ozbiljniji izazov – prelazak donjeg pristupnog ledenjaka. Na prvu nam se učinilo da taj komad leda nije ništa posebno. Krenuli smo oprezno bez dodatne zimske opreme, misleći da ćemo ga brzo prehodati. Međutim, planina nas je odmah demantirala. Led pod nogama bio je pretvrda i preskliska površina (mješavina sipara i leda) pa smo vrlo brzo shvatili da nema mjesta junačenju i da je daleko pametnije i sigurnije izvaditi opremu. Brzo smo stali, montirali dereze i uzeli cepine u ruke – i tek tada je prelazak postao siguran i stabilan. Dok smo koncentrirano mjerili svaki korak, s desne strane dočekao nas je prizor koji zorno prikazuje surovu realnost ljetnih Dolomita. Naime, usred skliskog leda naletjeli smo na – koga drugoga nego – skupinu čeških planinara. No, umjesto tehničke spreme, ova je vesela ekipa u sastavu imala malu djecu, a od opreme su nosili samo dobru volju. Pošteno su se mučili, proklizavali na sve strane i jedva održavali ravnotežu. Nakon češkog intermezza stigli smo do same stijene gdje nas je čekao novi detalj – zbog povlačenja i otapanja leda, početak sajle na samom ulazu visio je poprilično visoko iznad tla, što je zahtijevalo malo spretnosti i međusobnog pomaganja pri prvom koraku, nakon čega je sve krenulo glatko. U toj brzini i pripremi za stijenu, Stefan je na samom ulazu u feratu ostavio zaštitu za cepin (ja sam na Monte Rosi ostala bez sunčanih naočala, ovo je ipak manji trošak, tješila sam ga putem). Ferata Cresta Ovest ponudila nam je predivno penjanje po čvrstoj stijeni s nevjerojatnim pogledima.
Vrhunac dana: Punta Penia (3.343 m)
Nakon otprilike 4 sata uspona, pred nama se ukazao legendarni željezni križ i mala planinarska kućica Rifugio Capanna Punta Penia, smještena na samom vrhu. Vrlo spartanski i autentični dom (sklonište) bez tekuće vode i tuša, pričvršćen čeličnim sajlama za stijenu, no unutra vas uvijek čekaju topli obrok pripremljen na staroj peći na drva, okrjepa i srdačan doček domara. Eh da, Dino, WC je po tvojoj mjeri (nije čučavac). Vrijeme nas je poslužilo, pa smo uživali u pogledu koji puca na cijele Dolomite. A onda, usred guštanja na vrhu, dogodio se onaj pravi trenutak planinarske solidarnosti. Skupina dobrih planinara koja je išla iza nas prišla nam je i donijela Stefanovu zaštitu za cepin koju je ujutro zaboravio na ulazu u feratu. Nakon sretnog raspleta s opremom i ponosnog slikanja polako smo se počeli spremati za povratak.
Silazak preko glavnog ledenjaka (“Via Normale”)
Sa samog vrha krenuli smo prema sjeveru, no prostrani i krševiti teren ubrzo nas je doveo u nedoumicu – gdje točno prolazi staza? Nastala je klasična planinarska rasprava u kojoj je svatko pokazivao neki svoj put i bio uvjeren da je baš on u pravu. Nakon kraće polemike, dvije tvrdoglave glave ipak su na kraju donijele zajedničku i pravu odluku kojim putem dalje. U prijelomnom trenutku stiže poruka na mobitel. Javlja se Josip, pita kako napredujemo i provjerava situaciju. Odgovaramo da smo na vrhu i da se lagano spuštamo prema dolje, a od njega u tren oka dobivamo potvrdu da smo na pravom putu. Spuštamo se osiguranim strmim kaminom (sajlom) do gornjeg ruba glavnog ledenjaka. Stavljanje dereza, priprema cepina i formiranje naveza odrađeni su brzo i rutinski.
Spust glavnim ledenjakom bio je pravi test fokusa. Ledenjak je bio pun skrivenih i otvorenih pukotina (crevasse), što je značilo da nema mjesta opuštanju. Na samom početku prelaska ledenjaka, planina nam je odlučila servirati reprizu jutarnjeg češkog folklora. Tek što smo zakoračili, na ledu se pojavio – tko drugi nego – još jedan usamljeni Čeh. Čovjek je odlučio priječiti ledenjak ravno iznad naše linije kretanja i pritom je, potpuno nesvjestan situacije, počeo rušiti kamenje ravno na nas. Kao da na tom dijelu ledenjaka kamenje ionako prirodno ne pada samo od sebe i ugrožava prolaznike, ovaj gospodin nam je dodatno začinio dionicu. Nakon što smo vješto izmanevrirali češku paljbu i nastavili spust, ledenjak nam je pokazao svoje pravo lice. Prilikom prelaska naizgled sigurnog dijela pokrivenog snijegom, Stefan je iza mene iznenada probio snježni most i propao jednom nogom u pukotinu. Srećom, reagirao je u sekundi – zahvaljujući refleksima i znanju s VPŠ, odmah se uspio dočekati i zaustaviti cepinima. Sve je prošlo dobro i bez ikakvih posljedica. No, cijela situacija dobiva novu dimenziju kada se sjetimo kampa na Monte Rosi: naime, Stefanova velika, a tada neostvarena želja bila je upravo ulazak u pukotinu prilikom izvođenja vježbe izvlačenja kako bi iz prve ruke osjetio kako je biti u srcu ledenjaka (na žalost zbog nedostatka vremena ovu vježbu nismo uspjeli odraditi u sklopu kampa). Svi koji ga poznaju znaju da je pun adrenalina pa nas ta njegova fiksacija nije čudila. I evo, sudbina se na Dolomitima pobrinula da mu se neostvarena želja s kampa barem djelomično ispuni. Vježbu je uspješno demonstrirao na Marmoladi, a cepini su odradili svoje.
Nakon uspješnog izlaska s ledenjačke dionice, preostali dio puta do jezera Fedaia odradili smo preko stijena. Taj završni stjenoviti dio staze bio je prilično slabo markiran pa je tražio dodatnu koncentraciju. Ipak, korak po korak, uspješno smo se spustili do polazišta i sretno zatvorili ovu kružnu rutu.
Ukupno vrijeme trajanja ture: 11 h.
Ona moja sumnja s početka staze o tome „je li mi ovo trebalo“ dobila je svoj najbolji odgovor na vrhu – itekako je trebalo, a produžetak visokogorskog kampa bio je pun pogodak! Ne znam zašto, ali Stefan je po silasku sa staze prokomentirao da do daljnjega ne želi vidjeti ni ruksak ni gojzerice.
Hvala Stefanu na sjajnom timskom duhu te pouzdanom partnerstvu u navezu. Posebne pohvale idu vodstvu i instruktorima visokogorskog kampa te Više planinarske škole DPIOPV Osmica.
Do iduće visokogorske avanture !
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.