Škrlatica (Slo), 09.11.2024.

Tekst: Josip Bišćan / Fotografije: sudionici izleta

Petak nakon posla je odmah pokret za Sloveniju, ovaj put idemo samo Igor iz GVSa i ja. Noćimo u hostelu Lukna u Mojstrani i ugodno smo iznenađeni kvalitetom smještaja, kao i šarolikom skupinom gostiju. Andrej iz Rumunjske također namjerava sljedeći dan na Škrlaticu te ga pozivamo da nam se pridruži, da ne savladava uspon sam. Buđenje je nešto prije 4 h, spremamo se i vozimo kroz dolinu Vrata do parkirališta pred Aljaževim domom. Van sezone dom ne radi, a parkiranje u dolini vrata je regulirano automatskim rampama. Krećemo par minuta nakon 5 h s usponom pod svjetlom čeonih lampi. Staza nas vodi kroz šumu i, iako je parkiralište bilo već dosta živo, ovdje više nemamo toliko društva, budući da većina planinara odlazi na Triglav. Kako penjemo, vrijeme odmiče i sunce počinje provirivati, što stvara poseban efekt na planinama oko nas i dolini Vrata koju ostavljamo iza sebe. S naše lijeve strane dominira Stenar, iako već rano uočavamo dom na Kredarici i puni profil Triglava i njegove sjeverne stijene. Nakon nepuna dva sata stižemo do Bivka IV na Rušju. Bivak je metalni objekt, međutim, iznutra je ugodno uređen u drvo, gdje se nalaze i ležišča na kat u kojima može noćiti desetak planinara. Kod bivka se nalazi križanje staze, lijevo kreće prema Križu, Stenaru i u konačnici Pogačnikovom domu, a mi krećemo desno prema Škrlatici. Tu se staza spušta u par navrata te priječi sipar, a dolazimo i do drugog križanja: lijevo prema Dolkovoj špici, a desno ponovo prema vrhu. Ulazimo u stijene i ima dosta detalja, gdje se koriste ruke. Staza je na četiri mjesta osigurana sajlama, a na mjestima između se nalaze i klinovi. Sajle nisu prestrme, međutim, na nekim mjestima gdje ih nema je potreban povećan oprez i siguran korak. Stijena je bila suha i hrapava, tako da je opasnost od klizanja minimalna. Prije vrha je zanimljiv detalj, okno u stijeni. Izlaskom na greben predstoji još kratka šetnja do vrha, do kojeg je uspon ukupno trajao 5:20 h. Rijetko kad se događa, da su savršeni uvjeti za poglede, kao što su nas dočekali taj dan: savršeno sunčano vrijeme, bez izmaglice. Prvo oko sebe uočavamo velike vrhove Julijskih alpi: Triglav, Jalovec, Mangart, Razor, Špik, a u daljini je i Krn. Prema sjeveroistoku Karavanke kao na dlanu, a na istoku dalje od njih vidimo gotovo cijele Kamniško – Savinjske Alpe. Vidimo i daleko u Austriju: Grossglockner i Großvenediger te još u daljini snijegom pokriveni vrhovi za koje ne znamo dokučiti koji su. Sat vremena provodimo na vrhu uz gablec, fotkanje i razgovor s planinarima, no konačno krećemo nazad istim putem kojim smo i došli. Nakon otprilike 45 min spusta susrećemo kolege iz GVSa: Tea, Domagoj i Davor,  druga ekipa koja je krenula na Škrlaticu i u povratku namjeravaju noćiti u bivku, kako bi iskusili alpsku idilu. Polako, ali sigurno, uz koju pauzu za uživanje u pogledima, dolazimo do automobila. Pozdravljamo se s našim prijateljem iz Rumunjske, svi sretni da smo uspješno odradili turu. Odlazimo na zasluženi ručak i na put kući. Ukupno trajanje 10:15 h, duljina 13,2 km te 1860 m uspona.

ALBUM FOTOGRAFIJA