Srednji Velebit, 20.-22.06.2026.
Srednji Velebit je geografski najniži, krajobrazno je to vjerojatno najatraktivniji i najrazvedeniji dio cijelog velebitskog masiva. Proteže se u dužini od oko 28 kilometara – od prijevoja Veliki Alan na sjeverozapadu pa sve do Oštarijskih vrata iznad Baških Oštarija na jugoistoku – te s ponosom nosi titulu najdivljeg i najneprohodnijeg dijela ove planine.
Za našu trodnevnu avanturu je planirana kružna ruta. Početna točka staze, na kojoj smo ostavili vozila, bio je improvizirani parking malo izvan mjesta Kućišta Cesarička. Prema planu, prvi nas je dan vodio preko vrha Velinac do skloništa Skorpovac, gdje smo planirali prvo noćenje. Drugog dana ruta se nastavljala preko Budakova brda na Bačić kuk, nakon čega je uslijedilo spuštanje i kampiranje u Bačić Dulibi. Završni, treći dan bio je rezerviran za uspon na vrh Visibaba i povratak natrag do našeg polazišta.
DAN PRVI
Iz Karlovca smo krenuli 20. lipnja 2026. u 7 sati, birajući staru cestu preko Korenice – idealno mjesto za autorovu tradicionalnu ranojutarnju pauzu uz bolonjez. Iako je bio produženi vikend, prometa je bilo iznenađujuće malo. Put nam je malo zakomplicirala Google navigacija, zbog koje smo neplanirano završili na autocesti, ali smo uspješno stigli do početne točke. Za razliku od prošle godine, prvi dan nismo morali nositi šatore na leđima. Zoki je, zbog posla mogao doći kasnije u subotu pa je pao dogovor da se nađemo tek na Skorpovcu. To nam je savršeno išlo na ruku jer je on automobilom povezao šatore, hranu i vodu, znatno nam olakšavši ruksake barem prvi dan. Nakon završnih priprema, s lakšim teretom na leđina, oko 11 sati krenuli smo prema našem današnjem cilju – vrhu Velinac.
Prvi dio staze vodio nas je strmim kamenjarom pod otvorenim nebom, gotovo bez ikakve hladovine. Prave lipanjske vrućine pošteno su utjecale na naš tempo pa smo se uspinjali sporije, uz češće pauze za hidraciju. No, za razliku od onih na Svjetskom prvenstvu, naše pauze nisu bile popraćene reklamnim blokom i zaista su bile nužne. Sada sa sigurnošću možemo reći – planinari su ipak izdržljiviji od nogometaša!
Na vrh Velinac stižemo oko 13 sati, a trud nam se odmah naplaćuje impresivnim pogledom na Karlobag, Velebitski kanal i otok Pag koji nam kao na dlanu leže u daljini. Nakon brze runde grupnih i pojedinačnih fotografija, bježimo sa zvizdana u šumovitu hladovinu podno vrha na zasluženi gablec i odmor.
Na opće oduševljenje grupe, nastavak puta prema Skorpovcu vodi nas uglavnom Premužićevom stazom. Većinu vremena provodimo u ugodnoj sjeni guste šume, koju tek povremeno presijecaju osunčane livade. Upravo na jednoj od tih livada, skriveni u hladu usamljenog stabla, uočavamo malog poskoka. Naravno, nismo ga uznemiravali.
Palo je tek nekoliko fotografija sa sigurne udaljenosti i nezaobilazne planinarske pošalice o tome kako bi ga bilo dobro ubaciti u bocu rakije za domaću „poskokovaču“. U tom trenutku nismo mogli ni naslutiti da će nas ta duhovitost sutradan skupo koštati. Nismo znali da velebitski poskoci baš i nemaju smisla za humor.
Tog smo dana naučili još jednu važnu lekciju, osiguravanje ruksaka na strmim terenima. Na neplaniranom primjeru iz prakse se naučilo šta i kako raditi da se spriječi buduće skupljanje stvari po velebitskim strminama.
Na Skorpovac stižemo oko 17:30. Staro drveno sklonište, nažalost, potpuno je progutao požar, no krajem 2025. godine službeno je otvoreno novo, moderno sklonište. U razgovoru s domaćinom, koji nas je odmah ponudio okrijepom, saznajemo gdje možemo podići šatore, ali i – šifru za Wi-Fi! Živjelo 21. stoljeće na Velebitu!
Ubrzo stiže i Zoki iz Karlovca, donoseći šatore, hranu i vodu. Odluči li ikada promijeniti karijeru, Zoki bi bio vrhunski voditelj ekonomata. Količina hrane i pića koju je uspio nabaviti savršeno se uklopila u budžet. Hvala Zokiju još jednom! Iako je voda na Skorpovcu pitka kišnica, mi smo ipak igrali na sigurnu kartu i opskrbili se dovoljnom količinom flaširane vode koju nam je logistika dopremila.
Nakon što smo podigli šatore i uspješno ih obranili od omanjeg krda znatiželjnih konja-“žicaroša” – koje smo morali podmititi sušenim mangom da napuste tabor – došlo je vrijeme za večeru. Naš gurmanski meni uključivao je pečeni jeger i kruh. Nakon svega što smo prošli toga dana, ovo je bilo iskustvo kojeg bi se posramili i restorani s Michelinovim zvjezdicama. Veliko hvala Josipu koji je, nakon cjelodnevnog prženja na suncu, volontirao da se dodatno prži uz vatru kako bi nas nahranio. Posebna atrakcija bila je lopatica za žar na roštilju. Dizajn spomenute lopatice je poprilično falusnog oblika što smo pripisali dugim i hladnim ličkim noćima (vidi galeriju za dokaz).
Ostatak večeri proveli smo odmarajući uz kartanje i uživajući u velebitskom miru, koji su u kasnim satima nakratko prekinuli trkači (pretpostavljamo s Velebit traila). Prvi je dotrčao iz mraka i zamolio za vodu. Rado smo mu je udijelili očekujući da će utažiti žeđ, no on ju je hladnokrvno izlio po glavi. Šteta flaširane vode pokraj šterne s kišnicom! Nedugo nakon njega, iz mraka su nam se počele približavati dvije svjetleće točke, jedna točno iznad druge. Na prvu smo pomislili da nam u goste stižu braća Dalton, no ispostavilo se da je to samo jedan trkač s dvije lampe, jednom čeonom, a drugom naglavnom. Rasprava o tome koja je koja dovela nas je do zaključka da je stvarno vrijeme za spavanje.
DAN DRUGI
Budimo se nakon ugodne i savršeno prohladne velebitske noći. Nakon doručka i ekspresnog pakiranja šatora koji su nam otežali ruksake, spremni smo za pokret oko 9 sati. Put nas nakratko vraća na Premužićevu stazu, s koje se ubrzo odvajamo prema Budakovu brdu. Uspon kroz šumsku hladovinu prilično je solidan, no kako jutarnje temperature još nisu divljale, grupa brzo napreduje i već oko 10:45 dolazimo na vrh. S prostranog, travnatog hrpta Budakova brda puca veličanstven, kružni pogled na obje strane Velebita. Prema moru nam se otvaraju Velebitski kanal te otoci Pag i Rab, dok kopnenim horizontom dominiraju Bačić kuk, Šatorina i nepregledna prostranstva šuma i udolina. Iako je ovaj vrh poznat po stalnom vjetru, danas nas je dočekala gotovo potpuna, neuobičajena bonaca. Nakon kraće pauze za uživanje, fotkanje i druženje, krećemo dalje prema Bačić kuku.
Staza nas najprije spušta niz livadske padine Budakova brda, a zatim kroz šumu vodi do podnožja našeg idućeg cilja, gdje počinje ozbiljniji uspon. Staza je s vremenom postala toliko zatrpana palim granama koje je trebalo stalno zaobilaziti, da nam je pala na pamet ideja kako bi se cijela ruta mogla prenamijeniti u – interaktivnu stazu. Kako raste nagib, tako skače i živa u termometru, a u grupu se polako uvlači prvi ozbiljniji umor. Na šumovitom proširenju, tik prije završnog uspona, bilježimo kronični manjak entuzijazma u ekipi. Bilo je očito da nam hitno treba pauza i pošten motivacijski govor. Nažalost, vodiči i nisu baš neki govornici, pa se grupa morala zadovoljiti samo čistom rekuperacijom u hladu.
Završni uspon na Bačić kuk inače nudi pravi planinarski poligon: najprije oprezno gaženje po siparu, zatim provlačenje rukama i nogama preko stijena do planinarskog žiga, a za kraj – klinovi i sajle do samog, prilično uskog vrha. No, naš je uspon ovaj put završio kod žiga. Ako se sjećate one napomene o tome da poskoci nemaju smisao za humor, nastavak vas neće iznenaditi. Točno u podnožju sajle dočekao nas je kapitalni primjerak poskoka, koji je odlučio potražiti hlad baš na našoj ruti. Teorija ide da je riječ o rođaku poskoka od dana ranije koji je zamjerio opasku o spremanju u bocu sa rakijom pa nam je ovo sada osveta. Budući da nas je bilo puno, zaključili smo da ne želimo izazivati sudbinu niti skakati preko zmija. Bačić kuk smo ostavili za neka bolja, manje osvetoljubiva vremena. Okrećemo se i nastavljamo prema Bačić Dulibi, našoj idućoj bazi. Kombinacija šumskih staza i prženja na livadama iscijedila je i zadnje atome snage iz već umornih i hrabrih planinara. U kamp stižemo oko 16 sati, pozdravljamo domaćina i postavljamo šatore. Iako je naša izvidnica tjednima ranije u obližnjoj kući ostavila zalihe vode za idući dan, domaćin nam velikodušno nudi i svoju u slučaju nužde. Naravno, opet je riječ o provjerenoj velebitskoj kišnici.
Slijedi najljepši dio dana: lagano popodnevno izležavanje u debelom hladu. Nakon odmora, vrijeme je za večeru koja se pretvara u reviju dehidrirane hrane. U pauzi između dva zalogaja odrađen je i hitan servis obuće. Naime, raspale su mi se natikače za kamp, stare jedva dvadesetak godina – stvarno ne znam kakva je to kvaliteta danas! Srećom, Tona je u ruksaku imao duct tape kojim me spasio od potencijalnih ozljeda. Ostatak večeri provodimo u ugodnom druženju. Logorska vatra, za koju su se Tomislav i Josip svojski potrudili skupljajući drva, produžila je razgovore duboko u noć. Dok smo opušteno sjedili oko logorske vatre, ugodan velebitski mrak odjednom je razbila nečija čeona lampa. Jačina svijetla je bila toliko jaka da smo vidjeli i prošlost, i sadašnjost, i budućnost. Posjet okulistu nakon izleta garantiran.
Nažalost, dan nije mogao proći bez incidenta. Jedan od vodiča (čitaj autor ovog teksta) doživio je tešku sabotažu kada mu se u mraku, podmuklo i bez upozorenja, prikrao panj. Rezultat: ozlijeđeno stopalo i noga. Prva teorija je da je panj bio u dosluhu s onim poskocima, a ne isključujemo ni mogućnost da je sve ovo maslo notornog Mosorskog pitona (za kontekst pročitati izvještaj: Mosor 2024.). Možda je pouka jednostavno u tome da se na Velebit ne nose natikače, no točan odgovor vjerojatno nikada nećemo saznati. Zbog novonastale situacije, usred noći smo odradili improviziranu pokaznu vježbu prve pomoći koje se ne bi posramila ni jedna stanica HGSS-a. Nakon uspješnog zbrinjavanja ranjenika, napokon je kucnuo čas za spavanje.
DAN TREĆI
Noć na Velebitu ponovno je bila ugodna i savršena za spavanje. Jutro otvaramo standardnim protokolom: doručak, kava, pakiranje šatora i polazak oko 8 sati.
Laganija šumska staza s nekoliko strmijih dionica vodi nas prema vrhu znakovitog imena – Visibaba. Prije samog uspona na vrh, radimo pauzu pokraj jedne tajanstvene ruševine. Naravno, mašta je odmah proradila i krenule su teorije o tome što je ta zgrada nekada bila. Raspon ideja bio je impresivan: od onih klasičnih (samostan, crkva ili škola) i blago jezivih (napuštena umobolnica), pa sve do potpuno filmskih scenarija – da su je podigli sami templari kako bi sakrili Sveti gral. Prije nego što nam je kreativnost potpuno podivljala i prije nego što smo napisali scenarij za novi nastavak Indiana Jones-a, prekinuli smo raspravu i nastavili uspon.
Na vrh Visibaba stižemo oko 9:30. Riječ je o golom, travnatom vrhu koji nudi jedne od najljepših i najraznovrsnijih vidika na cijelom Velebitu. Kao na dlanu pred nama pucaju Dabarski kukovi, otoci Pag, Rab, Lošinj i Cres, Oštarijsko polje te okolni planinski vrhovi.
Nakon kraće pauze, koju smo morali skratiti zbog jakog vjetra, grupa se dijeli na dva dijela. Budući da je Zoki svoj auto ostavio na Skorpovcu, dio ekipe kreće s Visibabe preko Prekinutog brda i ponovno preko Budakova natrag po njegovo vozilo. Ostatak grupe nastavlja prema Kućištima Cesaričkim, gdje su nas čekala ostala vozila. Iako se u planinarenju razdvajanje grupe načelno ne preporučuje, u našem će se slučaju to pokazati kao spasonosna i genijalna odluka.
Pozdravljamo se s „ekipom Skorpovac“, spuštamo se s Visibabe i ponovno spajamo na Premužićevu stazu. Kao i prethodnih dana, lipanjsko nas sunce nemilosrdno prži, ali motivacija raste jer znamo da su automobili sve bliže. Nakon nekog vremena silazimo s Premužićeve staze i krećemo u završni spust prema vozilima. Staza je u prvom dijelu kombinacija strmog kamenjara, dok se u drugom pretvara u makadamske putove. Točno u podne, kada je sunce bilo najviše na horizontu, ponosno stižemo do automobila.
Međutim, novonastali entuzijazam i kolektivno oduševljenje splasnuli su brzinom svjetlosti. Jedan od vozača shvatio je da nema – ključeve automobila! Nakon višestrukog, paničnog pretresanja ruksaka i svih mogućih džepova, realnost nas je udarila jače od velebitskog sunca: auto će morati ostati na planini. Tek tada nam se sreća stvarno osmjehnula. Odlazak dijela ekipe po Zokijev auto je bio čisti pogodak jer smo s preostalim stvarima nekako uspjeli stati u dostupna vozila. Nakon nekog vremena našli smo se sa Zokijem i ostatkom ekipe na dogovorenom mjestu. Palo je brzo pretumbavanje po sjedalima – dio ekipe produžio je na zasluženo kupanje i ručak u Karlobag, dok je drugi dio krenuo natrag za Karlovac.
A ono vozilo koje smo ostavili na Velebitu? Kruže priče da je gore još i dan-danas. Čeka dan kada će neki dostojan planinar pronaći ključ u velebitskom kamenu, izvući ga poput Excalibura i osloboditi zarobljeni Volvo iz njegova planinskog zatočeništva. Šalimo se, naravno – već sutradan se ekipa vratila po njega s rezervnim ključem.
Na ovom izletu sudjelovalo je 12 planinara iz DPIOPV Osmica, a za Osmicu Karlovac izlet su vodili Zvonimir Ornik i Dino Arbanas.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.